Antun Česko, Suvišne pjesme, Vlastita naklada, Dubrovnik, 2022.
Živimo gdje živimo, htjeli ne htjeli život prolazi i dolazimo do upitnika a što nas čeka s tu drugu stranu? Česko ne odgovara izravno na to, a kao da odgovara. Takav kakav jest, ili kako ga je oblikovala okolina, uranja u prostor oko sebe tražeći u njemu dah života. I pronalazi ga. Pojave oko njega nisu mu tuđe, iako žive svojim životom.
Zbirku je podijelio na 4 ciklusa: Proljeće; Ljeto; Jesen; Zima. Jednostavno. A ipak nije. Govori on tu zapravo o cjelini svoga života koji ide sve tamo od proljeća kada se rađamo pa do zime kada polako odumire ono izvanjsko, a mi se povlačimo u ono nutarnje. I bit će nam u tom času onako kako smo si to priskrbili tijekom onih prethodnih razdoblja. Tada će nam sve postati suvišno, pa i pjesme koje smo pisali, postignuća do kojih smo doplovili. Važno će samo biti kakvu smo mudrost izvukli iz svega toga hoda.
U Napomeni nam autor pojašnjava da su donesene pjesme nastale u duljem vremenskom razdoblju. A svoj književni rad kao mlad je počeo upravo pjesništvom. Kasnije se okrenuo znanstveniku u sebi i pjesme su morale pričekati. No, konačno su došle na svoje. Dobro da jesu. Česko je njima zaokružio i svoj znanstveni rad. Može sada u miru reći drugima: ovakav sam ja zapravo. Odgovoran prema poslu, zaigran prema duhovnom i duševnom gibanju u sebi.
Kod ovakvih i sličnih zbirki pjesama, uvijek me zanima koja je prva donesena pjesma a koja zadnja. Učinio sam to i ovaj put. Nisam pogriješio. Te pjesme zatvaraju ovu zbirku u jednu cjelinu. Pojavljuje se kao prva Jutro..., a kao zadnja Život jedini... I to je to. Sve stane između ta dva pojma ili te dvije datosti. Jednoga smo dana rođeni i na kraju svega shvatimo da imamo samo jedan život. Ovako glasi nekoliko stihova iz ove zadnje pjesme: »siječanj godinu prvi započe i prosinac pokopati morao je zadnji jer/ jednadžba postojanja svakoj odbroji i rođenje i smrt pa u svemu/ mi nesvjesni ni ona nikad isti ne ponovimo se. Sve, pak, započelo je ovako u prvoj pjesmi: Oblaci obzor krvlju zajahali u galopu i u mesu trulom čavle žive zakivaju«.
Naslućujemo da je stil kojim su pjesme ostvarene hermetički. Dah je to talijanskog pjesništva XX. st. u ovom našem hrvatskom prizivajući nam, između ostaloga, u svijest višeznačnost. Ipak, nije Česko svugdje slijedio taj stil. U pjesmama koje bismo mogli nazvati ljubavne, ili to stvarno jesu, stil je otvoren i jasan, zaogrnut u slobodne stihove. Tu dublje iskazuje ono što smo počeli već prepoznavati u nekim drugim pjesmama. Blizinu. Nije razočaran, izgubljen u prostoru i vremenu, već traži povezanost s bićem i stvarima oko sebe. Putnik je na zemlji koja ima svoje zakone na koje čovjek može utjecati samo svojom dobrotom, a nikako svojom zloćom. U prvom slučaju zemlja će mu pokazati svoju ljepotu i on će se zaogrnuti njome, a u drugom slučaju ranit će sebe a zemlji donijeti samo uzdah razočaranja.
Stihovi u koje je pjesnik sažeo svo svoje postojanje zacijelo su oni u pjesmi Božićevanje. Navest ću njezin kraj: »A u jutro božićevanja grlimo svoje i svakoga na ulici neznane./ Možda nikad više ni u pamćenju kao danas ljudima toliko slični.«
Stvarno jesmo li ljudima slični? Osjećamo li život u sebi i život oko sebe? Česko na ta pitanja odgovara bogatstvom slika i metafora. Poput nekoga proroka u zanosu.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 19. travnja 2023.