mr. Božidar Proročić – dr. Željka Lovrenčić (priredili), Poezija bokeljskih Hrvata, JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, Podgorica, 2023.
Pred nama je stručno napravljena i dobrodošla knjiga. Podnaslov joj je Antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. No, rekao bih, to je njezina srž, zahvaća ona i dalje.
Prvi navedeni pjesnik je Juraj Bizanti, r. 1490., a posljednji Tripun Grgurević, r. 1994. U tom vremenskom razdoblju hrvatsko pjesništvo u Boki je uistinu cvjetalo, a cvjeta i dalje što će zacijelo pokazati neka buduća antologija. Malobrojni Hrvati, svedeni trenutno na ostatke ostataka, održat će se uz našu svesrdnu pomoć noseći baklju života u tom zaljevu hrvatskih svetaca. Dokazali su to kroz prohujala stoljeća. Prisjetimo se da Hrvatima u Crnoj Gori pripada oko 60% kulturnog blaga, što dokazuje njihovu veličinu.
Ako bismo gledali tematski donesene pjesme, što je ipak nezahvalno za jednu antologiju, onda primjećujemo dvije izrazite teme: sv. Ozana Kotorska u prvoj polovici petostoljetnog razdoblja te Kotor i Boka u drugoj. Ovo nas ipak ne smije zavarati da je ovo pjesništvo ograničenog značenja, okrenuto samome sebi. Hrvati su u Boki disali punim plućima i stvarali djela na razini dubrovačke i europske književnosti. Pretjerujemo? Navedimo Ljudevita Paskalića iz 16. st. Bio je petrarkist, najznačajniji pjesnik kotorskog renesansnog kruga. Osigurao si je mjesto u najvažnijim antologijama svjetske lirike. Njegov se neposredni utjecaj osjeća kod engleskog pjesnika Thomasa Lodgea, a posredno i u Shakespeareovim sonetima. On sam, pak, je imao klasične uzore, poglavito Vergilija ii Tibula.
Podrobnosti o pojedinim pjesnicima saznajemo iz njihova kratkog životopisa donesenog prije izbora njihovih pjesama. Pokazalo se to kao dobar postupak. Najprije ulazimo u nečiji život, a nakon toga u očitovanje toga života kroz pjesništvo. No, iz svega možemo posredno spoznati i život hrvatskog naroda u Boki u to vrijeme. Pritom ostanemo zapanjeni koliko je taj život bio bogat i buran, dostojan neke državice, a nekmoli jedne omanje zajednice. Bili su Hrvati Bokelji itekako povezani s drugim hrvatskim krajevima, povezani s Europom i čitavim svijetom. Plovili su svjetskim morima ostajući uvijek svoji, odupirući se utapanju u talijansko more s jedne, te u ono istočno s druge strane. Polazili su velike škole, obnašali velike dužnosti. Pritom ih je bilo i koji su se odavali raskalašenom životu dospjevši i tu na vrh, ako se tako može reći.
Prativši kretanja u pjesništvu svoga vremena pišu na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. U vrijeme žestoke hrvatske borbe s Turcima predstavljali su žarište hrvatskog pjesništva i kulture. Ta žarišta po našoj obali, čak i Dubrovnik, pred nadolazećom opasnošću smanjila su svoje djelovanje, ali ne i naša Boka. Znali su tko su i što su, znali su da su tu odvajkada ili da su potpuno svoji na svome.
Kolikogod je nezahvalno iz neke antologije izvlačiti pojedince, to ovdje barem ukratko moramo učiniti. Spomenimo Andriju Zmajevića, Frana Alfirevića, Jeronima Kornera, Viktora Vidu, Luku Brajnovića, Vjenceslava Čižeka, Miru Glavurtića... Sva nam ta imena bubnjaju u ušima unatoč njihovu zatajenju u prošlim vremenima. Bili su i ostali velikima u općenito hrvatskom pa i europskom smislu. Maja Perfiljeva zacijelo nam je manje poznata, ali ne i njezine pjesme koje smo toliko puta čuli te vjerojatno i sami pjevali: Balada; Bokeljska noć; Da sam ja netko. Proslavile su taj naš kraj i bile zazorne tadašnjim vlastodršcima, da im ime ne spominjemo.
Dodali su priređivači i poneko ime izvan Boke tako da se ova antologija može nazvati i antologijom hrvatskog pjesništva u Crnoj Gori. Dobar je to potez. Ostaje nam svakako uzeti ovo djelo u ruke te uživati u ljepoti ne samo stihova, nego i u ljepoti i snazi naših sunarodnjaka u tim krajevima.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. listopada 2024.