Anđelko Vuletić, Poraz osvetnika, Alfa, Zagreb, 2009.
Mnogi su nažalost prošli kroz Udbine ruke. Komunizam nije imao milosti ni prema kome. Tko se uspio iščupati ostao je s ožiljkom na duši. Jednostavno više ništa nije bilo isto kao prije.
Anđelko Vuletić također je osjetio jugo-komunističku tamnicu. Vidi se to jasno i u ovom njegovom najnovijem djelu. Kaže da je pošao od novinske vijesti u ona vremena kad je Sarajevo bilo pod opsadom. Nemamo razloga ne vjerovati mu, samo ne znamo koliko je svoga pretočio u sve ovo. Zacijelo je sam razmišljao kako bi to bilo kad bi mu u ruke dospio jedan od njegovih mučitelja. Opet, bi li to bila pobjeda?
Radnja romana počinje na groblju. Pokapaju prijatelja, bivšeg političkog uznika. Nije ga pogodila granata ni snajperski metak, jednostavno se istrošio životom. A početak je bio u negdašnjim tamničkim mučenjima. Pada im na um dočepati se svoga tadašnjeg mučitelja. Mora biti tu negdje, samo se treba potruditi i pronaći ga. Namisao osvete brzo ih preplavljuje. U početku ih je malo više, da bi se kasnije iskristalizirala slavna trojka: Luka, kojemu je vid stradao u tamnici, Nesanica koji ne može spavati od tih dana i Fratar, koji je taj nadimak dobio također u tim danima. Počinju tražiti Bardaka, opet jednoga s nadimkom, koji im je lomio krčage o glave. One glinene. Bilo je to njegovo sredstvo uvjeravanja, izvlačenja priznanja da si radio protiv socijalizma, druga Tita i ostale bagre. Ma, naći će ga oni.
Kad su razgovori i pripreme daleko odmakli, posjećuju i mjesnog franjevca. Žele se uvjeriti u opravdanost svoga nauma. Međutim, ne dobivaju što su mislili. Fratar im govori protiv osvete. Napuštaju ga razočarani. Ipak oni bolje znaju što treba učiniti.
Nekako su pronašli Bardakovu adresu. Najprije iz kuće izvlače njegovu ženu. Kao udica im je poslužila priča o živežnim namirnicama kojih tada nije bilo: vegeta, kava, sol, cigarete... Doveli su je do podruma, navodnog svog skladišta, i prisilili da zove muža i ispriča mu lažnu priču. Da preskočimo, uhitili su i njega. Nju su tada pustili. Zavezali su ga za stup i ispitivanje je trebalo početi. Ali, tek su se sada spetljali. Kako to treba ići? Lakše bi bili u njegovoj ulozi jer su je već prošli i dobro naučili. Tijekom svega događaju im se i nezgode tako da na kraju ostaje tek Fratar koji razmišlja o svemu i zavezani mučitelj koji je možda preživio, a možda i nije.
Prilikom tkanja radnje Vuletić ne pazi toliko na zaplete i rasplete, koliko na nutarnja razmišljanja o smislu i besmislu osvete. Ustvari, nositelji čitave radnje zapravo su naslovi poglavlja. Sve ostalo samo je njihova raščlamba. Prvi tako glasi »Trske na vjetru«, a drugi »Ko se ne osveti taj – se ne posveti«. Može li se tako naprijed? Očito da ne može, što su dokazali i oni koji su opsjedali Sarajevo vođeni ovom drugom izrekom. Nanesena je bespotrebna patnja, a uspjeh nikakav, poput njihovog s Bardakom.
Ima Vuletić i boljih djela od ovoga, ali se ovim pridružio maloj skupini onih koji se ne boje prekapati po zloj ostavštini komunističkog vremena. Na taj način čiste našu zajedničku podsvijest i pokazuju nam da je moguće ostati čovjekom unatoč svemu. Kad bi im se još samo pridružili negdašnji mučitelji i njihove pristalice! Bila bi to pobjeda dobra, pobjeda svih nas, najveće moguće demokratsko otvaranje, rečeno političkim rječnikom. Ipak, bilo kako bilo, nama je pojedincima učiniti što možemo.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 9. svibnja 2011.; hrsvijet.net