Print Friendly, PDF & Email

Ljubo Krmek, Humljanke, Naklada DHK HB, Mostar, 2008.

Najprije izgubismo ime: Hum. Oduze nam ga jedan naš kojega tuđin nazva hercegom. A onda nam pokušaše oduzeti i dušu. Turci navališe, Europa se povuče. I tako do dan danas. Samo, hrvatski čovjek ne zaboravlja, iako oprašta, dok na istini nastoji graditi svoju budućnost.

Zanimljivo je, dakle, čitati ovu Krmekovu knjigu. Ulazimo u svoju prošlost, prisjećamo se da je nekada ovo što vidimo izgledalo drukčije i da još sada ključa u nama. Ne, nema tu nikakvih godina i nadnevaka, nije Krmek povjesničar, on je pjesnik zagledan u daljine. Ništa tu nije sračunato, osim ako je to odluka biti svoj i kao takav osvajati svijet oko sebe.

Nije Ljubo Krmek prvi koji progovara o humskoj zemlji. Spomenimo samo one čiji se utjecaji osjećaju u njegovim pjesmama: Mak Dizdar, fra Janko Bubalo, Dragan Šimović... Mogli bismo pribrojiti i Vladu Puljića koji je ne samo opisivao nego i slikao svoju dragu zemlju. Svima im je zajedničko da su voljeli povijest ozemlja na kojem obitavaju, da su ga držali uvijek svojim i hrvatskim, da su se odmarali u njegovoj svjetlosti i privlačnosti. Slušali su svoje srce, a ne nikakva ogovaranja sa strane.

Zbirka je podijeljena u 7 ciklusa. Bilo bi bolje da je cikluse »Ratnicima humskim od pera« i »U spomen roditeljima« nazvao nekako drukčije. Suviše podsjećaju na posvetu, nikako na nosivu gredu u pjesničkom zdanju. Međutim, lako za to ako su pjesme ispjevane kako Bog zapovijeda. Spominjem Boga jer je on duboko u svim Krmekovim pjesmama u ovoj zbirci. Poput niti provlači se kroz sve cikluse i svoga pjesnika prikazuje kao bogoljupca, ili drukčije rečeno, kao onoga tko je otvoren onostranosti u kojem je god obliku netko shvaćao.

Predgovor Marine Kljajo Radić i pogovor Antuna Lučića zacijelo su dobrodošao zanatski dodatak. Pjesnik ima još mnogo toga za reći pa je dobro paziti da ide pravim putem, a i da je na kraju svoga putovanja opet treba paziti jer se čovjek lako zanese i odluta kamo ne bi trebao.

Putniče / Kad u zamorja humska zagaziš / Nek' ti kolino malo klecne / Nek' ti ruka k čelu poje / Jer tu vječite borbe bjesne // Hržu konji ječe junaci / Mučenici // Ja knez Mihajlo / Ja voivoda Stipan / Ja župan Juroje... (Humska zamorja) Ovako počinje Krmekova zbirka pjesama. Kao da je u ovim riječima sve rečeno. Bili smo tu davno, krv svoju lili da bismo opstali unatoč svim ugrozama. A gdje smo sada? O tome zbore ostali stihovi u zbirci. I onda na njezinom kraju obraćajući se vijanim vjetrovima pjesnik veli: Hvala vam / Što smo kao izvor kao svjetlo kao plamen kao vjetar / Što smo kao šećer kao sol kao voda kao nektar (Ave) Ma, jesmo li takvi? Valjda jesmo ili ako nismo vrijeme je da postanemo. Pjesnik je učinio svoje, probudio je svijest u sebi i u nama, možemo li ga slijediti ili ćemo samo odmahnuti rukom? Možda nam na to odgovori njegova sljedeća zbirka pjesama.

Ima smisla čitati Krmekove stihove. Jednostavno i bez prisile pokazat će nam jedan od putova do nas samih. Ne će vrijeme stati ako se ne odazovemo, ali ćemo biti siromašniji za određene spoznaje. Bilo kako bilo znam da će Krmek ostati vjeran putu kojim je pošao. A on je dobar, pjesnički, otvoren pravom životu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 27. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net

Osobno