Sanja Nikčević, Mit o Krleži, Matica hrvatska, Zagreb, 2016.

Bi jugokomunističko vrijeme i Miroslava Krležu podigoše na pijedestal. A s ovoga svijeta ode na vojničkom lafetu, iako je u svojoj Gospodi Glembaj ismijavao takav način života. Onda dođoše devedesete godine, zapršti sloboda i stvari se počeše mijenjati. Što bi s Krležom? Njegovi poklonici staše trubiti da ga je HDZ zabranio te da se od tih vremena ne izvodi na pozornicama hrvatskih kazališta. Sanji Nikčević nije se dalo mirovati pa je podrobno na to odgovorila u ovome svome djelu.

Prilikom razmatranja teme poslužila se novostvorenim pojmovima koji korijen vuku iz povijesnog prijepora oko ikona. One koji bez pridržaja zastupaju tzv. Krležinu stranu naziva krležodulima, a one koji ga bez pridržaja napadaju naziva krležoklastima. Nešto prostora posvetila je i onima koji se ne svrstavaju nego ga jednostavno vole i naziva ih krležofilima. Na njima kasnije donekle gradi i zaključak.

Krležodulima je sve veliko što se odnosi na Miroslava Krležu. Da bi spasili njegova zastranjenja, govore kako je pretežak, kako ga još nismo dobro razumjeli, kako ga trebamo ponovno čitati. To si je, npr., Velimir Visković stavio u glavu i troši ne dane nego godine i desetljeća izučavajući Krležu, dok Bože Skoko, iako politolog, napisa da se s pravom očekivalo da će Miroslav Krleža dobiti Nobelovu nagradu ali ga je ta čast mimoišla.

Krležoklasti nastoje sve srušiti što se odnosi na Krležu. Stava su da on zapravo nije pisac, ali jest naša najveća katastrofa. Temelje to na tomu da je bio jugokomunistički državni pisac i njihov svetac kojega treba skinuti s trona. Drugi su pisci morali živjeti u njegovoj sjeni te je mnoge progonio i nije dopuštao da im se djela objavljuju i izvode. Obezvrijedio je mnoge naše veličine kao što je recimo jedan Marko Marulić. Još je tu puno toga što mu zamjeraju, a što potječe iz njegove opsesije da svuda nametne svoj bezbožnički svjetonazor.

Nakon što je izložila ovu nesmiljenu borbu Sanja Nikčević daje se u naoko hladno, statističko odgovaranje na to koliko je zapravo Krleža nazočan, općenito gledajući, na pozornicama. Tako je došla do podatka da su mu predstave prosječno u njegovo vrijeme (do devedesetih) igrane 2,5 puta godišnje, a poslije toga u »nesklonom vremenu« 3,1 puta godišnje. Sve minuciozno navedeno, crno na bijelo, pa tko želi vidjeti može.

Knjiga je opremljena i kazalom imena, kazalom djela, literaturom, jednostavno stručno urađena. Donosi i jasan zaključak koji bi se mogao sažeti u pojam »fajrunt«. Krleža je dobro znao što on znači, često je sam govorio o krčmama, posebno onoj balkanskoj. Nikčevićka je stava da se trebamo odmoriti od spomenute borbe i od Krleže. Pozabaviti nam je se i nekim drugim piscima, posebno onima koji su zbog Krleže pali u zaborav. Moći ćemo onda i njemu odrediti ono mjesto koje mu pripada bez glorificiranja i omalovažavanja.

Kao što je autorica jasna recimo i mi jasno da je ovo sjajna knjiga. Stručno poštena, otvorena raspravi i promišljanju. Na tragu je to onoga što inače Nikčevićka radi. Nikoga ne napada, ali traži istinu i ne da se prevesti žedna preko vode. Kamo sreće da imamo više ovakvih znanstvenika.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 1. veljače 2017.; hrsvijet.net, 1. veljače 2017.