Vanda Babić Galić i Željko Holjevac (uredili), Identitet Boke kotorske, Ivo Pilar, Zagreb, 2023.

Obično prigovaramo današnjem stanju u hrvatskom društvu, zaboravljajući da imamo državu i da je na nama izgrađivati ju. Tomu nas uči i djelo pred nama Identitet Boke kotorske. Izraslo je iz radova na znanstvenom skupu istoimenog naziva u Zagrebu i Tivtu 6. – 9. svibnja 2021. Priredile su ga značajne ustanove u državi Hrvatskoj. A mogle su naravno time se i ne baviti. Među začetnike ideje ubraja se poglavito Vanda Babić Galić, Bokeljka iz Tivta. »Polazni cilj znanstvenoga skupa bila je izrada kritički provjerene javne slike o identitetu Hrvata Boke s baštinskim uporištima i razvojnim horizontima. Drugi je cilj bio suradnjom iskusnih eksperata s različitih znanstvenih područja interdisciplinarno umrežiti dobivene rezultate koji se odnose na Boku kotorsku i hrvatsku zajednicu u njoj. A treći i središnji cilj bio je donijeti zaključke koji bi sadržavali znanstveno provjerene i utemeljene činjenice iz hrvatske kulture Boke kotorske s preporukom njihova uključivanja u predmetne kurikule u Hrvatskoj.« (str. 7.) Navedimo i sljedeće. »Sveti Tripun i Gospa od Škrpjela, tri duhovna uzora (sv. Leopold Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Gracija iz Mula), glagoljaštvo, migracije, marijanska svetišta, zaslužnici poput bokeljskog književnika Vjenceslava Čižeka i Luke Brajnovića kao jednog od začetnika komunikologije, jezik i književnost u prošlosti i suvremeno digitalno doba samo su neki od brojnih znakova kulturnog i nacionalnog identiteta Hrvata Boke kotorske i biseri hrvatske kulture, a dio su i kulture Crne Gore kojoj taj prostor danas pripada.« (str. 8.)

Iako ne volim duže navode, ovaj sam put to morao učiniti. U njima je zaista sve rečeno. Stoga ću spomenuti neke druge naglaske koji produbljuju rečeno. Najprije odnos između dviju nacionalnih manjina, one crnogorske u Hrvatskoj i one hrvatske u Crnoj Gori. On je snažan i učinkovit. Njima se pridružuju i ministarstva vanjskih poslova, kulturne ustanove, mediji... Sve je to na dobrobit i jednoj i drugoj strani, za razliku odnosa prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini. Tu se srpska vlast miješa u identitetski spor između Hrvata Bunjevaca i tzv. Bunjevaca nehrvata. Spomenimo također značaj katolicizma u crnogorskoj nacionalnoj identifikaciji, o čemu piše Saša Mrduljaš. Dotiče se on tu ukratko povijesti pa spominje Duklju te odnos srpskog pravoslavlja prema njoj. Naravno taj povijesni luk završava današnjim vremenom kada se Crnogorce nastoji obuhvatiti tzv. »srpskim svetom«. Što će na kraju biti, na to pitanje odgovorit će sami oni. Svakako se ne smije mimoići ni toponimija središnjega dijela Boke kotorske, o čemu piše Domagoj Vidović. Počinje ona još od antike, jer je taj prostor zapravo na razmeđu romanstva i slavenstva. Ovako Vidović zaokružuje svoju misao. »Na kraju valja zaključiti kako toponimija središnjega dijela Boke kotorske upućuje na njezinu povijesnu pripadnost zapadnokršćanskomu uljudbenom krugu (pogotovo kulturno-povijesni toponimi) i hrvatskomu povijesnom prostoru (ponajprije toponimi antroponimijskoga postanja).« (str. 158.)

U zaključku ovoga djela kaže se: »U tom kontekstu identitet je jedan od ključnih psiholoških faktora za stabilnost čovjeka kao pojedinca, ali je isto tako važan za opstanak grupe.« (str. 241.) Spomenuti znanstveni skup i ovo djelo pred nama snažno to dokazuju te su doprinos identitetu Hrvata u Boki. Još i više oni postaju svjesni sami sebe, ali se to isto događa i nama. Konstitutivan smo narod u dvije države, Hrvatskoj i BiH, ali nas ima i u Crnoj Gori, i u Srbiji, i u Mađarskoj, i u Austriji, i u... Blizina je to koja privlači čineći nas samosvjesnim ličnostima! Treba stoga čestitati i zahvaliti svima koji su sudjelovali u održavanju znanstvenoga skupa i u objavljivanju ovoga djela.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. studenoga 2024.