Državama BiH te Hrvatskom protutnjali su nebrojeni međunarodni posrednici, humanitarci, uhode, ubojice i kakvi sve ne. Tu je rat bjesnio nesmanjenom žestinom. A napadač je bila Srbija, JNA i neki od ovih nabrojanih. Nakon toga proradi tzv. Haaški sud koji je trebao kazniti krivce. Međutim, on se dade na izjednačavanje napadača i žrtve, jer oni koji su ga pokrenuli itekako imaju prste u ratu na ozemlju dotičnih država. Na taj način dođe do toga da Jurčević i slični moraju dokazivati bjelodane činjenice na način poduke djece u pučkoj školi, jer suci i tužitelji niti imaju kakva predznanja niti im je zapovjeđeno da sude po pravdi.
U prvom dijelu knjige pisac predočava povijest BiH do raspada druge Jugoslavije (1991.). Počeo je još tamo od pretpovijesti pa nastavio 12. stoljećem i kasnijim dolaskom Turaka te svim ostalim što se događalo do pada komunizma. Jednostavno, pitko, poučno, stručno, prepuno činjenica i logičkih zaključaka. Nakon ovog uvoda slijedi drugi dio koji obrađuje BiH 1990. - 1995. Hrvati su se našli u kovitlacu povijesnih događanja. Nisu se dali pomesti. Ustrojili su društvenu vlast kad nikakve vlasti nije bilo i kad su svi digli ruke od BiH. Na taj način uspjeli su se spasiti, ujedno spasivši i BiH, od napadača. Budući da je Haaški sud najviše zanimao odnos države Hrvatske prema BiH, jer i nju su uvukli u zavjeru protiv nje, Jurčević zorno prikazuje kako je taj odnos bio jedini moguć i ispravan. On je podrazumijevao da se pomogne državi BiH. Zbog toga je Hrvatska naoružavala i opremala tzv. Armiju BiH, čak i onda kad su se borili protiv Hrvata, prihvaćala bošnjačke izbjeglice, liječila njihove ranjenike, pomagala diplomatski i na razne druge načine. Koji napadač čini tako nešto? Svemu ovome pisac dodaje i svoj znanstveni rad o povijesno-političkim aspektima djelovanja Haaškog tribunala, zatim nekoliko medijskih intervjua, kao i isječke iz svoga svjedočenja u Haagu. Čak je priložio i CD o svome ekspertnom svjedočenju.
Svojim djelovanjem, a što je dokazano i preko ove knjige, Haaški sud ne zanima istina. On je najprije postavio stereotip, a nakon toga počeo je tražiti, proizvoditi i prezentirati selektivne izvore koji bi potvrdili taj stereotip. Na kraju se dobije privid istine koji izgleda stvaran onima koji nisu dobro upućeni u problematiku. Promicatelji ovakvog pristupa mnogo toga temelje na snazi medija. Tako su stvorili između ostaloga stereotip da su Hrvati srušili Stari most u Mostaru i time im nanijeli veliku štetu. Međutim kad je obrana uhićene šestorke na Haaškom sudu dokazala da to nije tako, jednostavno su maknuli taj stereotip i ubacili neke nove.
Ova knjiga dobro dođe svakom čovjeku koji voli istinu jer mu je iznosi kao na dlanu. Ne znam koliko će pomoći optuženima u Haagu, daj Bože da tako bude, ali kako je sve do sada išlo ne treba se nadati nečemu posebnom. Upućeniji kažu da su presude već napisane, kao u ona bivša huda komunistička vremena. Bilo kako bilo, boriti nam je se i ići naprijed u traženju slobode. A pred tim će silnici ustuknuti prije ili kasnije.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 17. listopada 2011.; hrsvijet.net, 15. listopada 2011.