Benedict J. Groeschel, Psihologija duhovnoga razvoja, Verbum, Split, 2009.

Što smo stariji to se s više nostalgije sjećamo negdašnjih vremena. Kao, tada je bilo lakše rasti i spoznavati što je život. A istina je ustvari negdje na sredini. Svaka vremena su i stara i nova, i laka i teška. Treba ih samo znati razumjeti i ništa više.

Benedict J. Groeschel ovom nam svojom knjigom približuje svijet oko nas. Zaranja u ono dubinsko u svakome od nas i otkriva da tamo nije praznina, skup nagomilanih frustracija, mrak, nego Bog koji nas je stvorio. Pritom se služi dostignućima psihologije i dostignućima kršćanske duhovnosti. Time će pristalice i jednoga i drugoga doći na svoje. Moći će proviriti preko plota i vidjeti kako je kod susjeda, ostajući i dalje ono što su bili. Tek nakon razmišljanja mogu početi mijenjati određene stvari, a da opet ne postanu netko drugi. Jednostavnije rečeno, autor je skladno pomirio ljudskost i religioznost u svakome od nas.

Na prvi pogled može nam izgledati da je veću važnost dao psihologiji. To nam sugerira ne samo naslov knjige, nego i naslovi dvaju dijelova koji govore o psihologiji duhovnosti i o psihološkom razumijevanju triju puteva. No, naslovi poglavlja idu posve drugim tijekom. Težište je na duhovnom životu. Koliko smo ljudi i koliko smo kršćani? Znamo li i zanima li nas što se uopće događa u našoj nutrini? Kako na spomenuta i slična pitanja odgovaraju ljudi imenom i prezimenom?

Za ovom će knjigom zacijelo mnogi posegnuti i pokušati na taj način pronaći svoje mjesto u ovom svijetu koji se naziva suvremen. Kao što nam primjeri iz knjige kazuju, nije to tako lagano. Freud i njegovi pokušali su odgovoriti na ta pitanja, ali su sve jednostavno banalizirali, unatoč nekim novim spoznajama koje su iznijeli na svjetlo dana. Pogrješka je bila u tome što su isključili ono božansko u nama, a to se jednostavno ne može i ne smije isključiti.

Drago mi je da ovo djelo nije ostalo samo na razini teorije, nego je ponudilo i moguća rješenja. Za pisca je to kršćanski nauk o trima putevima. Oni su Pročišćenje, Put prosvjetljenja i Put sjedinjenja. Istina je, ni mnogi kršćani ne znaju o čemu on to govori. Blagostanje u koje smo zahvaljujući kršćanstvu ušli odvuklo nas je od razmišljanja o kršćanskoj duhovnosti. Stoga se u jednom poglavlju pisac pita koliko je moja duhovnost kršćanska? Kad počnemo na to odgovarati, iznenadit ćemo se riječima koje ćemo izustiti. Naučili smo se određenim obredima, određenoj pripadnosti, ali da baš mislimo da je to Božji poziv za nas, ne mislimo. Zbog toga treba poći drugim putem.

Navedimo sada nekoliko rečenica u kojima pisac sažima ono što je htio reći. »Dovršavajući naš pregled duhovnoga života i prisjećajući se korakâ osobnoga razvoja i sazrijevanja, kako ih opisuju suvremene psihološke studije, neizbježno nas se mora dojmiti složenost pojedinaca, kao i teškoća shvaćanja bilo čijega položaja u duhovnome životu. Opasnosti zanemarivanja bilo duhovnih, bilo psiholoških čimbenika, već smo prethodno istaknuli. Tek kada spojimo te dvije sastojnice u bogatu individualnost života svake pojedine osobe, javljaju se istinske dimenzije živa odgovora na Božji poziv.« (str. 283.)

Tako kaže pisac. A što smo mi zaključili? Nadam se da nismo puno drukčije od njega.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 21. ožujka 2011.