Zvonimir Balog, U ponedjeljak ne mogu, Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.

Kao djeca smo se igrali, a možda se igramo i kao odrasli, one igre »Čovječe, ne ljuti se«. Njome si dozivamo u pamet da možemo nekome biti protivnik, ali sve je to tek dio miroljubivog življenja.

Pada mi sve ovo na pamet dok čitam Balogove pjesme u ovoj knjizi. Razigran je, nadmeće se s protivnicima, najviše sa samim sobom, da bi nas neopazice uveo u dublji sloj te svoje igre. Naravno, zbiva se to samo ako ne ostanemo hladni promatrači.

Da bi pojačao ovu svoju igru, pjesnik nekada pribjegava i igri s korijenom riječi stvarajući tako začudne odnošaje i među riječima i među samim smislom. To se nekada možda čitateljima ne će dopasti, ali dopustimo stvaratelju da ode i u tom pravcu.

Čitav ugođaj je zapravo autoironijski. Kroz hinjene, bezazlene napade na samoga sebe, Balog ispreda priču o životu u koji smo svi uronjeni. Kada sebi npr. kaže »Konju jedan«, ulovimo se kako se pitamo kome smo to zadnji put rekli i osjetimo spremnost ispričati se. Ove pjesme, naime, nemaju poslanje uvaliti nas u tzv. ljepotu ružnoga, nego u ljepotu svakodnevnoga življenja. A tu se događaju i smiješne i ozbiljne stvari. Sve je ustvari neprestani životni koloplet. I zbog čega onda ovom zemljom hodati natmurena lica?

Nije mi se dalo brojati donesene pjesme. Čemu? Možemo samo tek spomenuti da knjiga ima oko 150 stranica. Očito je, dakle, da pjesnik nije škrtario s ostvarajima. Slijedit će i dalje nadahnuće, novi će stihovi doći, pa što bi bio škrtac?

Sve u svemu, zanimljivo je ovo djelo. Zadržava nadu u pjesništvo, koje je u ovo suvremeno vrijeme krenulo putem nerazumljivosti. Ma čemu to? Naš pjesnik ima što reći, što poručiti, pa zbog toga razumljivo progovara onome tko odluči pokloniti mu nešto svoga vremena.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 6. siječnja 2016.; glasbrotnja.net, 6. siječnja 2016.