Zoran Jurišić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Podstrana, 2013.

Nažalost neprestano će ostati otvorenim pitanje kakva književnost treba biti: angažirana ili lirski široka? Jurišić dokazuje da je to pitanje zapravo bespredmetno. Kao da ne možemo biti zanesenjaci i liričari dok smo društveno angažirani? Očito ljubi svoje i zna kojim putem ići kroz život.

Djetinjstvo provodi u Hercegovini, a ostala životna doba u Dalmaciji. To ga je duboko obilježilo. Shvatio je zapravo da su to dva nadopunjujuća kraja, jedino što jedan nema more. I u takvom podneblju izgradio je svoje pjesničko djelo pred nama.

Za oko mi je najprije zapela jedna od prvih donesenih pjesama. Naslov joj je Lađa bez kormila. Povijest nije počela niti završava s nama. Zapravo smo samima sebi lađa bez kormila, jer su umrli oni prije nas, ali smo za one iza sebe zapravo lađa s kormilom. U jednom trenutku izlazimo na vjetrometinu i pokazujemo kakvi smo zapravo. Jurišić je toga svjestan pa piše i pjesmu Zemlja. Jedni je doživljavaju kao raj, drugi kao pakao, ovisno od toga što srce kaže. A Jurišić je shvaća kao čistilište kroz koje mu je proći da bi došao do svoga Boga. I ima pravo. Tu misao zacijelo mu je nadahnula i epopeja Bleiburga. Našao se, još u vrijeme jugokomunizma, pred križem palima na tom polju, te razmišlja o sebi i svome postojanju u društvu. Shvaća da se nema čega bojati, jer je već naučio na zlo, nažalost, u svojoj domovini. Učitelji su oni koji su sve ovo napravili. Nakon još prijeđenih životnih godina shvatio je da se u svemu tome radi o zidanju novog svjetskog poretka. Tri šestice htjele bi zagospodariti svijetom i našom domajom. Ne može. Ona je tako umilna, prepuna ljepota i nikome je se ne smije dati. Tek maslini koju je Bog stvorio u znaku svjetlosti (Maslina).

Ovako ukratko izgleda presjek Jurišićeva stvaranja iz 4 objelodanjene zbirke pjesama i nekoliko ostvaraja koji tek čekaju svoje čitatelje. On samosvjesno kroči pjesničkim i životnim stazama. Svjestan je da je svoj na svome, da nema i ne smije biti ništa čemu treba ropski služiti. Služenje svome zapravo je najveći izraz ljubavi. Jurišić je sve to zaodjenuo prikladnim, svježim pjesničkim slikama. A stvaranje nastavlja i dalje.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 18. srpnja 2015.; glasbrotnja.net, 18. srpnja 2015.