Esad Jogić, Mrtvi vlak, Glas Koncila, Zagreb, 2011.

Pred tobom ravnica. I vlakovi koji odlaze i dolaze. Tu je i rijeka, teče nekako sredinom, između tko zna koliko svjetova, rijeka koja pamti i nastavlja teći. Sve se slijeva u naziv Panonija, Posavina, Hrvatska, BiH, Herceg Bosna, Republika Srpska, nekada i Jugoslavije, prije toga... Vlak je stao, sudbine se isprepliću, stvara se novo vrijeme.

Jogić različite priče povezuje u nekoliko tematskih cjelina te oblikuje dojmljivo romaneskno djelo. Ravnica pukla poput kazališne pozornice gdje se neprestano mijenjaju životni događaji. Iz tamnice na drugoj obali rijeke izlazi partizan Jordan. Uhitili ga njegovi jer je nešto lanuo protiv komunističkog uređenja. Tamnovao je u mjestu koje je dobro pamtilo i Turke, i Austrijance, i Jugoslaviju. Oni su se mijenjali i dotrajavali, ono je ostajalo. Jordana je čekao stari prijatelj Mijo, umirovljeni željezničar, i svećenik Jozo. Svatko je imao svoju životnu filozofiju, ali su se držali zajedno. No, novi vjetrovi već su stali puhati i donositi nevolje. Probudila su se opredjeljenja iz Drugog svjetskog rata: četnici, ustaše, partizani, antifašisti... Nije se imalo kada uživati u seoskoj idili. Zapucalo je na obje strane rijeke, a jedne ravnice. Četnici su imali sve u rukama i nemilosrdno mljeli na što su naišli. Glavom je platio i Jordan, i Mijo, i Jozo, kao i mnogi drugi. Luka, polaznik 1. razreda gimnazije, uspio je preživjeti zajedno sa svojom bakom Štefanijom, učiteljicom u mirovini. Ne znaju što je bilo s ostalim članovima obitelji. Da ne bismo prepričavali čitavu radnju, recimo još samo da su se uz mnogo sreće dočepali starih vagona vlaka na hrvatskoj slobodnoj strani. Postali su prognanici u mrtvom vlaku. Ali se Luki tu dogodila i ljubav. Život se očito ne da zaustaviti unatoč svim nedaćama.

Da je mogao napisati dobar roman o Domovinskom ratu, pisac može zahvaliti svojoj slobodi od robovanja politički korektnom govoru. To su, naime, oni nevidljivi lanci koji sputavaju čovjekovu dušu. A ona se ničim ne bi trebala dati sputati. Kroz igru prikaza krajolika, ideologija koje su se lomile na njemu, živih ljudi i njihovih sudbina, pred našim očima izranja ono dubinsko ljudsko: dobrota i odlučnost. Možemo se s njima poistovjetiti ili zaroniti u kaljužu suvremenosti te oko sebe širiti zlo i propast, kako to čine negativci u ovom krasnom romanu.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 25. ožujka 2013.; hrsvijet.net, 23. ožujka 2013.