Davor Hrstić, Nešto kao ... sjećanja, HKD Napredak, Ljubuški, 2012.
Moram biti iskren pa reći da mi je ova knjiga slučajno došla u ruke. Malo sam je pogledao i ostavio za neka bolja vremena. A trebao sam je zapravo odmah pročitati.
Pred nama je čovjek koji je jamačno pjesnik, samo je premalo objavljivao. Ako sam dobro razumio, ovo mu je prva tiskana zbirka pjesama. Šteta. Ima on što reći i imamo se nad čim zamisliti u njegovu pjesništvu.
Ovako kako je sastavljena zbirka se pred nama predstavlja kao određeno svođenje računa ili hvatanje zaleta pred uzlet. Što je od toga dvoga odlučit će pjesnik u budućnosti. Krase ju zanimljivi stihovi i zanimljive fotografije. Hrstićeva je to životna prtljaga. Došao je do jedne točke i sada baca pogled nazad. Što nosi sa sobom?
Pjesme mu odišu ugođajem zavičaja, životnih putovanja, ljubavi. Ono što ih sve spaja u zajedničku cjelinu jest promišljanje o svome usudu. Rođen si tu gdje jesi i toga se ne stidiš, ali u isto vrijeme tomu i ne robuješ. Pronalaziš ljepotu i mudrost prančioka. Prošle zime, došlo proljeće, život ponovno počeo bujati. Puno je tu više misli od naizgled tako otrcane proljetne stvarnosti. I dok čitamo ove stihove čini nam se kao da smo i svi mi u prančioku. Poput proljetnih zraka padaju na našu dušu. Ne ranjavaju je, nego joj daju novu životnost.
Ne bismo smjeli zaboraviti i umjerenu količinu humora u pjesmama. To im daje opuštenost i prijemčivost kod čitatelja. Navest ću najprije onu s naslovom Samo te molim u kojoj se pjesnik obraća Bogu i ovako je završava: Moja je želja,/ samo nemoj vikati, nego podupri,/ podupri, o Bože moj. Druga je pjesma Vlak ima sjedala. Na kolodvoru leže torbe, a njegovi zemljaci dodiruju pucu na perlonci. Kroz naizgled nebitnu sličicu ispričana je povijest čitavog jednog kraja. To mogu samo pravi pjesnici.
Tko u ruke uzme ovu knjigu zacijelo se ne će pokajati. A na Hrstiću je nastaviti pisati, ni on se ne će pokajati.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 20. svibnja 2013.; hrsvijet.net, 19. svibnja 2013.