Marija Matios, Slatka Darica, Hrvatsko-ukrajinsko društvo, Zagreb, 2011.

U teška vremena nije nigdje lako živjeti, a posebno tamo gdje na te nalijeću s raznih strana. Spisateljica je rođena u Bukovyni, slikovitom području ukrajinskih Karpata. Zauzimali su je Austrijanci, Rumunji, Sovjeti, Nijemci... Prijelomno je za Mariju Matios bilo kad su sovjetske službe ubile omiljenog ukrajinskog pjevača Volodymyra Ivasjuka. Shvatila je kako zapravo stvari teku i kasnije posvjedočila da su sve njezine knjige ustvari pobuna.

Nije velik vremenski razmak u kojem se radnja odvija, od tridesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Srž je u događajima nakon Drugog svjetskog rata. Sve tamo do 50-ih godina opiralo se ruskom i mjesnom sovjetizmu, nešto kao škripari u Hercegovini. Pučanstvo je dobro upamtilo Didušenka u dugom kožnatom kaputu. Sposoban i zao, čovjek kojeg jednostavno ne želiš susresti. Ali on susreće tebe, jer su to njegova vremena. Darica je mala, ne razumije što se oko nje događa, zna samo da voli majku i oca. Međutim, majku su silovali te je objesili da se sve prikrije. Darica poteže njezino mrtvo tijelo i od boli zanijemi. Potresan je to opis ljudskog udesa, opis zapravo udesa ukrajinskog naroda. Ispričano je sve ovo na kraju knjige, jer je Marija Matios primijenila obrnutu tehniku. Od opisa života nijeme, slatke Darice vodi nas postupno prema uzroku, duboko skrivenom u ljudskoj duši. Kroz to razvija priču o svome kraju i svome narodu. Zar je čudo što je za ovaj roman ili dramu napisanu u tri poglavlja ili čina pobrala najveće ukrajinske nagrade? Ne bi da su neka druga, komunistička ili slična vremena. Koja razlika od razvikanih hrvatskih pisaca! Umjesto da brinu o svome narodu, oni na njega pljuju i dobivaju nagrade, naravno ne od njega.

Da bismo shvatili o čemu se zapravo govori i što spisateljica hoće, najbolje je najprije pročitati uvod koji je napisao Jevgenij Paščenko. I onda, ako smo pošteni, polako počinjemo otkrivati i svoju povijest, jer ljudi u kožnatom kaputu i totalitarna komunistička i ina vlast, dio su i nas samih.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 29. lipnja 2013.