Esad Jogić, Fratar Anđel i druge priče, Glas Koncila, Zagreb, 2011.

Opće je uvjerenje da je o Bosni i o fratrima puno pisao i mnogo toga rekao Ivo Andrić. Međutim, činili su to i drugi, tako izvrsno kao što je Ivan Aralica, a sada i Jogić. Pred našim očima uskrsava pozadina povijesti hrvatske Bosne, ili Turske Hrvatske, pa time i drugih hrvatskih zemalja. Bilo je teško i bilo je krvavo, imamo li pravo zaboraviti?

Jogić vješto isprepliće legende i ljetopise, da bi u pojedinim trenutcima povezao nas izravno i sa sadašnjim događajima. Sve je uvijek bilo isto, samo su se mijenjali glavni junaci. Unatoč tomu trebalo je ostati na tim prostorima i ostati svoj.

Dvije su stvari koje neprestano izranjaju u pozadini svih događanja na srazu svjetova i vjera. Prva su janjičari i njihovo otimanje hrvatske djece da bi ih poturčili, učinili dobrim vojnicima i vratili u Bosnu da čuvaju tursku vlast. Budući da su rano otkinuti od svoga doma mutno su se sjećali roditelja i kršćanskih vjerskih navika. Bolje su se samo sjećali sebe u sepetu. Šokirani virili su iz njega i odlazili u nepoznato. Kada bi se zadubili u svoju nutrinu, taj bi sepet izranjao iz njihove podsvijesti i činio da postupe drukčije nego što bi inače postupili, odnosno da zakon sablje predpostave zakonu ljudskosti. Druga je stvar ljubav. Lomila je ponore civilizacijske razlike, ponore tvrdog vojničkog odgoja. Smekšavala je ljutu carevinu i dala ljudima disati. Dojmljivo se pred nama redaju događaji i likovi, tako da uranjamo i bez svoje volje u taj svijet i bolje razumijemo što se zapravo događalo.

Iznad svega rečenoga lebdi lik siromašnog franjevca, svejedno, bio to fra Anđeo Zvizdović ili neki drugi. On je zaštitnik svoje hrvatske Bosne, čovjek kojemu je predodređeno da čuva povjereno mu stado i da i sam bude lovina. Teška uloga, ali on je ne odbacuje od sebe. Jogić ga takvim ocrtava i do današnjih dana. Dobro je izdvojiti ove njegove slike, poglavito kad govori o fra Anđelu Zvizdoviću. Bilo je to nadmudrivanje osvajača i osvojenog. Na kraju se završilo time da je osvojeni ipak uspio izvući koju korist za sebe. Znam, danas neki ovo prikazuju potpuno drukčije, kao doseg turskog zakonodavstva, ali daleko je to od toga.

Piscu se nema ništa posebno zamjeriti. Neka samo nastavi ovakvim stilom pisanja, vrsnim i poštenim. To će barem mrvicu ispraviti nanesene nam povijesne nepravde. Ozdravljat ćemo na taj način i smjelije kročiti kroz suvremene događaje.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 16. rujna 2013.; hrsvijet.net, 14. rujna 2013.