Vinko Grubišić, Stazama samih središta, Alfa, Zagreb, 2005.
Pjesnici, koji bi trebali biti predvodnici društva, danas su počesto slijepi obožavatelji tzv. suvremenosti. Zbog toga dobivamo epigonsku književnost koju nitko ne čita. Vinko Grubišić to zna i stvara pjesme koje jesu suvremene, ali na drukčiji način nego je to uobičajeno.
U ovoj najnovijoj zbirci pjesama, petoj po redu, stilom vrsnog ironičara opisao je svijet oko nas. Narcis, zaljubljenik u samog sebe, otvara svijet pjesmotvora ove knjige, a zatvara ih ovca Dolly i kolateralne žrtve. To je svijet koji nam nudi naša suvremenost.
U stvarnosti sve je to puno puta viđeno do sada. Razni Odiseji, Neroni, carevi, Kolumbi, Che Guevari i slični davno su živjeli ovakvu suvremenost. Pjesnik govori o tome i samouvjereno se podsmjehuje. On sanja neki drukčiji, ljepši svijet. Traži ga na putovanjima, u prirodi oko nas, u jeziku. Iako u ovoj knjizi ne govori izričito o Bogu, mogli bismo reći da svoj svijet smješta u onostranost. Zbog toga je ova zbirka, ja bih je nazvao pjesma, koju ispjevava suvremenosti optužba vremenu koje se udaljilo od čovjeka i Boga. Tko mu povjeruje osuđen je na kob ovce Dolly: »Danas su tvoj život ugasili gotovo na isti način / Kako su ga i izveli iz materije: tupim iglama. / Jedino što bijaše mnogo manje medijske buke i bleke« (Adieu, Dolly).
Da danas piše ovu zbirku pjesama, Grubišić bi vjerojatno dodao i poneku riječ o književnosti »regiona«. Prepoznao bi ponovno silnice koje zbog svojih osobnih probitaka žele stvoriti svijet po svojoj namisli. A to što taj svijet ne donosi nikome dobra, nije njihova briga. Grubišić se takvima smije i snagom svoga pera krči prostore nadi u ljudsku dobrotu. Vrijednosti, naime, ponesene iz zdrave obitelji jesu vječne, neprolazne vrijednosti.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 13. kolovoza 2007., 21.00 – 21.45