Josip Pečarić, Priznajem, Hrvat sam, Vlastita naklada, Zagreb, 2005.

Nikada se još u povijesti nije dogodilo da je nad jednim pobjedničkim narodom postavljen sud koji će mu suditi i da je ono što je napravio nazvano »zločinačkim pothvatom«. A član tog pothvata je svatko onaj na koga upre prstom to sudište.

Iako matematičar i svjetski priznati znanstvenik, Pečarić se u novije vrijeme bavi publicistikom. Svjestan je da je njegov narod u opasnosti, da je za njim raspisana tjeralica. Unatoč tome prkosno viče: »Priznajem, Hrvat sam«.

Ovakav svoj stav izrekao je u različitim prigodama. Držao je predavanja, gostovao u javnim glasilima, pisao oglede, predstavljao knjige... Nije dopuštao da događaji prolaze mimo njega, unatoč tome što je svjestan teške, hrvatske šutnje. Sabrao je te različite tekstove u ovu knjigu i pokušao probuditi uspavanu većinu koja se dokazala u Domovinskom ratu, ali gubi u miru, jer još nije naučila neprestano »biti na lopti«.

Ako bismo htjeli uprijeti prstom u glavnu misao iz knjige, mislim da bi to mogla biti ova: »Dakle, i Gotovina i Kordić, jednako kao što je to prije pola stoljeća učinio kardinal Stepinac, odbacili su ponuđenu izdaju za spas vlastite glave.« (str. 186.) Polazeći s ovog stajališta upire prstom u »predsjednika-građanina«, razne nevladine udruge, odnarođene hrvatske intelektualce, novinare i njihovo staleško udruženje..., a s druge strane ukazuje na one koji znaju i hoće misliti svojom glavom, odnosno ne saginjati kralježnicu.

Knjiga, naznačismo, nije neko stručno djelo, već pregled jednoga društvenog rada. Ukazuje što pojedinac može uraditi u nepovoljnim okolnostima, samo ako se usudi. Podrazumijeva se da više takvih mogu »napraviti čuda«!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. srpnja 2007., 21.00 – 21.45