Anđelinović i dr., Imena u tišini, KBC Split, Split 2026.
Zanimljiva je ova knjiga. I teška. Pogađa domoljuba u srce, o onima drugima sada ne ćemo. Donosi muku, ljubav, požrtvovnost, pa i onda kada nisi Hrvat. Podnaslov joj je Svjedočanstvo čovjeka, znanosti i svijeta o hrvatskome modelu prvih DNK identifikacija žrtava iz masovnih grobnica. Pa hajdemo KRATKO vidjeti o čemu se tu točno radi.
Predgovore nekoj knjizi obično ne čitam, ali ovaj kratki sam pogledao. Nekoliko rečenica o sadržaju knjige i onda zaključak: »Neka ova monografija bude trajni znak poštovanja prema žrtvama, zahvala pionirima toga rada i obveza nama danas da istinu čuvamo jasno, dostojanstveno i bez zaborava.« (str. 5.) Točno tako. Nema se tu što nadodati. Nisam smio ovo preskočiti.
A preskočiti se zacijelo ne smije ni tekst prof. dr. sc. Željane Bašić koji zapravo služi kao uvod, iako ga se tako ne naziva, a ne bih ga nazvao ni poglavljem. Neka jednostavno bude članak, kao i sve ostalo iza njega. Pun je ljudske topline, razumijevanja događaja oko nas i njihovo predstavljanje u pravome svjetlu. Bila su to vremena kada je naša domovina krvarila. Neprijatelj, jugovelikosrpska ideologija, napao ju je bez milosti. Krvarilo se na sve strane. Masovne su grobnice nicale kao pečurke poslije kiše. Slijedila su oslobađanja zaposjednutih krajeva pa je trebalo dostojno pokopati umorene, prethodno odgovorivši tko su zapravo, kome ih treba vratiti u krilo da nastave živjeti u njegovu sjećanju. I tu je uskočio znanstveni tim. Na čelu mu je bio Šimun Anđelinović s Patologije KBC-a u Splitu. Katkada ga nije bilo, ali tim je išao dalje. Vodila ga je vjera i ustrajnost, pouzdanje u onoga tko vodi život svakoga od nas. Svjedočile su to i krunice te drugi nabožni predmeti pronađeni uz umorene. A u svemu su sudjelovali i međunarodni stručnjaci, ne zbog novca već zbog prijateljstva i znanstvenog izazova. Počeo je rasti hrvatski model identifikacije pomoću DNK analize. Zamah dobiva kada Vojni sud u Zagrebu 1994. određuje da Šimun Anđelinović, Marija Definis Gojanović i Dragan Primorac vještače uzorke tkiva izuzetih tijekom očevida na ostatcima skladišta Hrvatske vojske u Dubokome jarku kraj Sesveta. Na Odsjek za patologiju KBC-a Split dolaze i žrtve iz Kupresa te se intenzivira forenzički rad.
Sljedeći članci zapravo razrađuju rečeno. Hrvatska je uspjela. Ne samo da je vratila dostojanstvo mnogim svojim žrtvama, već je njezin model identifikacije prepoznat u svijetu kao odličan primjer kako treba raditi. A za Hrvate je važno da su neki međunarodni članovi tima svjedočili o svemu i pred američkim Kongresom, jasno prepoznavši tko je bio žrtva a tko napadač.
Treba ovdje spomenuti i naslovnicu knjige. Otvorena bolnička vrata. »S jedne strane tih vrata stajale su majke, očevi i obitelji žrtava, između nade i istine, čekajući odgovor na pitanje koje određuje život. S druge strane bili su znanstvenici, liječnici i tehničari, jednako tako u iščekivanju, tražeći način da iz tišine smrti izvuku pokojnikovo ime.« (str. 16.) Moramo ovdje jednostavno reći: Hvala.
Naizgled protuslovno, ali ovo je knjiga koja se čita kao hrana za dušu. Izrasla je iz dubine hrvatskog bića i tako ju primimo.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 10. studenoga 2026.