Mladen Pavković – Miroslav Piplica (priredili i uredili), Dario Kordić, Baltazar, Koprivnica, 2012.

»Ja sam vojnik hrvatske države, bilo to u Haagu ili negdje drugo! Prihvatit ću odluku naše vlasti i u Haagu ću braniti interese hrvatskog čovjeka.« (str. 200.) Ovako je govorio Dario Kordić kad su ga »dobronamjerni« novinari pitali što misli o danoj mu »karti za Haag«. »"Nikakva kazna za ljude koji su odgovorni za pokolj stotina nedužnih civila u Ahmićima ne bi bila dovoljna, izjavio je ..." (namjerno preskočimo ime). Smatra da se pokazuje kako je Haaški sud postao politička institucija jer ne može, kaže, Tihomir Blaškić dobiti čak 45 godina, a oni koji su odgovorni za pokolj u Ahmićima znatno manju kaznu.« (str. 33.) Ovako, pak, govori tipični hrvatski političar koji se busa u prsa ćudorednošću ne raskinuvši još s maglama komunizma i jugoslavenštine u svojoj glavi. I tu smo gdje jesmo, stavovi javnosti proturječni su. Sreća da je ovih drugih znatno, znatno manje iako se po medijima ne bi tako reklo. Za nedokazane grijehe Kordiću je dodijeljeno 25 godina tamnice. Na početak suđenja morao je čekati preko 18 mjeseci, iako mu je prilikom dragovoljne predaje američki veleposlanik Peter Galbraith jamčio 3 – 5 mjeseci. U sve to umiješala se i hrvatska politika. Račan sa svojim neokomunistima pobijedio na izborima i odmah ukinuo plaćanje Kordićeve obrane, kao i pomoć njegovoj obitelji. Istim putem nastavio je i Sanader. Obraz si je osvjetlao, pak, odvjetnik Mitko Naumovski koji se odbio povući iz sudskog postupka kada mu je Kordić rekao da ga nema čime plaćati. Odgovorio je: »Iako sam svjestan da ne ću dobiti plaću, ja ću te braniti do konca.« (str. 78.)

Iz navedenoga pomalo izbija kako je knjiga sastavljena. Puna je, naime, povijesnih činjenica. Autori su je sastavili od izvornika raznih dokumenata. Nisu ništa prepričavali, nego su pustili te dokumente da sami govore. Na taj način došlo se do toga da knjigu možemo čitati na dvije razine. Prva je ona obavijesna. Pomoću nje prisjećamo se mnogih činjenica koje smo već bili izgubili iz vida. Druga razina je ona idejna. Kroz lik i djelo čovjeka Darija Kordića zrcali se stoljetna neslomivost hrvatskog puka. Kad zna da je nevin, nije mu teško ponijeti dodijeljeni križ ma što god to značilo. Pokleknuće ne dolazi u obzir.

Neizostavno se nameće pitanje a kada će Kordić konačno na slobodu? Po pravilima Haaškog suda to može biti nakon protoka 2/3 kazne, ako je osuđenik bio uzoran u njezinu odsluženju. Kordić je, dobro je to znano, više nego uzoran. Ali tada bi trebalo potpisati »žaljenje zbog zločina«. I tu nastaju poteškoće. Kordić nikada nije prihvaćao nikakve nagodbe. Međutim, nemojmo biti bezosjećajni. Pustimo Kordića i njegove odvjetnike da odluče što će i kako će. Bude li sve u redu na slobodi je u lipnju 2014. Dotle se molimo za njega i za druge naše utamničenike.

Podnaslov knjige otkriva zbog čega je zapravo i sastavljena: Da se ne zaboravi. Nažalost ima pravo. Politika Darija Kordića želi omrznuti i gurnuti u zaborav. Između ostaloga bio je dopredsjednik Herceg Bosne, ljudi su ga slušali, a to sve nije za pozdraviti u očima bezdušnih mešetara. Povijest će ih zaboraviti, a Darija Kordića će pamtiti jer sve više i više dolazi njegovo vrijeme. Razilaze se povijesne magle i na pozornici ostaje kakav je tko bio u ta vremena, vremena ponosa i slave, kako vole reći naši bojovnici. Valjda i mi s njima.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 13. svibnja 2013.; hrsvijet.net, 13. svibnja 2013.