Benjamin Tolić, Kraj neovisnosti, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2011.

Jedan od onih kolumnista koje zaista ima smisla čitati jest Benjamin Tolić. Načitan, britka stila i britkih misli, širi naša obzorja. Zavirivši mu u životopis shvaćamo zbog čega je to tako. Kad se prepustimo njegovim kolumnama, shvatit ćemo i zbog čega njegov odnos prema Domovini na ovaj način.

Tekstove u knjizi objavljivao je u Hrvatskom slovu od 29. siječnja 2010. do 17. lipnja 2011. List je to koji ne sanja o kulturi negdje izvan vremena i prostora, a zapravo itekako u nečijoj službi. On kulturu shvaća kao duhovnost svoga naroda s kojim treba biti i u dobru i u zlu. Stoga nije čudno da Tolić u njemu piše.

Bez obzira bili negdje u inozemstvu pa propustili određene događaje ili bili u domovini, vrijedi se prisjetiti kroz što smo sve prošli. Autor upravo to čini. Štivo je to koje će zacijelo trajati duže vrijeme, jer je izloženo na način visokog publicističkog stila. Svatko ima i svoje Mesiće, i svoje Boljkovce, i svoje Manoliće, i svoje Sanadere, i svoje međunarodne kolonizatore... Zlo nastupa ne obazirući se na granice. Ali mu se treba oprijeti. I to je smisao Tolićeva pisanja makar on za naslov knjige posuđuje naslov svoje posljednje donesene kolumne Kraj neovisnosti. Brutalno jasan i zbog toga nas dohvaća posred srca. Znamo li što znači neovisnost, znamo li što znači krv prolivena za nju, znamo li što znači Europska unija? Očito nas ima još koji nismo svega toga svjesni. Da jesmo, niti bismo birali Mesića za predsjednika niti bismo poklanjali povjerenje stranci koja nas je 45 godina, ne uzevši one ratne, doslovno uhićivala i ubijala. Između toga nastojala nas je izludjeti. Nije čudno da Tolićev stil obiluje cinizmom, satirom i trpkim humorom. Progledati nam je, a u tome grki lijekovi itekako pomažu.

Kad svanu hrvatski dani u Hrvatskoj, ove će kolumne ući u antologijske. Dotle ih preporučimo prijateljima, mediji u tuđim rukama to zacijelo ne će učiniti.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 28. srpnja 2013.