fra Bono Nedić, Razni doživljaji prošlosti, Zaklada »Terra Tolis«, Tolisa, 2011.
Različite su sudbine jednoga života, ali i sudbine jednoga rukopisa. To se dogodilo upravo s fra Bonom Nedićem. U 19. st. iz svoje »male«, rodne Tolise, odlazi kao dječarac u »veliko« Đakovo, njemu do tada neviđeni svijet. Njegov rukopis iz redovničke sobice putuje na tavan zemljoradničke zadruge i tu biva pronađen i spašen. Vjerojatno je imao i nastavak, ali se do danas nije nigdje pojavio. Za sada čitajmo bilježnicu koju imamo.
Nedić u ovome svome djelu opisuje svoj život od rođenja pa do svoga svećeništva, 1864. Radi se, dakle, o autobiografiji. Međutim, kad sve pročitamo primjećujemo da je tu govor o još mnogo toga. Pred očima nam oživljuju uvjeti života u hrvatskim krajevima s obje strane granice, oživljuju nam narodni običaji, oživljuju nam različite hrvatske riječi kojih danas nemamo u svome rječniku. Nedić je starac i tako se rado sjeća svoga vremena. Mišljenja je da prošlost utječe na to kako će pojedinac u mladosti usvojiti životna načela i stvoriti glavne postavke svoga života. Zapravo, pred sobom imamo »ujaka« koji zna o čemu govori. Voli on svoju Bosnu, ali voli on i svoju Hrvatsku.
Jedna od glavnih misli što nam je Nedić iznosi jest da je temeljna jezgra društva obitelj. Neprestano joj se vraća i neprestano o njoj razmišlja. Sjeća se kako ih je majka učila temeljnom kršćanskom nauku, a otac bi predmolio u večernje sate i na taj način provjeravao njihovo usvojeno znanje. Kakav lijep primjer današnjem umišljenom suvremenom vremenu!
Zanimljivo je čitati ovakve knjige. Jasno nam pokazuju da je život zapravo uvijek isti, samo se mijenjaju oblici. Važno je ne izgubiti ono bitno, sve ostalo će nadoći. Ali, upravo to je ponekada ono najteže.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 24. kolovoza 2013.; glasbrotnja.net, 24. kolovoza 2013.