Tuga Tarle, Hrvatski iseljenički duhopis, Vlastita naklada, Zagreb, 2013.

Razumljivo je da se o Hrvatskoj može pisati na razne načine. Ipak, uvijek je najbolji onaj koji ju voli čistoćom svoga srca. Takav je slučaj s ovom knjigom. Tuga Tarle živjela je i ovamo i tamo. Iz svega toga nije izvlačila korist, nego je nastojala pomoći svojoj domovini. Osjećala je da je ona okvir u kome može i treba živjeti. Kad voli i poznaje nju, onda može voljeti i poznavati čitav svijet.

Napisane rečenice ne predstavljaju nikakav stručni rad. Međutim, to ne znači da nisu zahvatile srž onoga o čemu govore. Kroz način ogleda Tarle progovara o našim iseljenicima u Australiji, Južnoj Americi, Europi. Ponekada je to iseljeništvo uspješno, ponekada ne. Unatoč tim vanjskim silnicama, u svima uglavnom bije srce za domovinu Hrvatsku. Okupljaju se u svojim katoličkim misijama, svojim klubovima, pomažu domovinu na sve moguće načine. Posebno se to vidjelo tijekom nesretnog, ali slavnog, Domovinskog rata. Nisu pitali što im domovina može dati, nego što oni mogu dati njoj. Čak i oni koji su bili zalutali. Nekada su išli u jugoslavenske klubove, sada su se probudili i krivo im je ako ih se odbacuje. Žele doprinijeti koliko mogu.

Ima zacijelo i crnih ovaca u našem iseljeništvu. Tako Tarle razgovara s Arturom Hribarom, negdašnjim Titovim generalom. Čovjek je to pun protuslovlja i takav je ostao do kraja. Kao mlad zaljubio se u komunizam i počela su njegova lutanja. Pobjegao je kasnije iz Jugoslavije, stekao karijeru u Australiji, ali se nikada nije družio s Hrvatima. Za njega su oni bili neprijateljska emigracija. Pojavkom Miloševića kaže da se osvijestio. Međutim, i dalje mu nisu jasne mnoge stvari. Tako je to kad počneš i nastaviš ukrivo.

Što zapravo misli o iseljeništvu Tarle je najbolje izložila u ogledu »Kako su se prepoznale Hrvatska i dijaspora«. Vrijedi mu posvetiti vrijeme. Pisala je to ne samo zbog svoga rada u našim veleposlanstvima diljem svijeta, nego zbog ljubavi u srcu. Pročitaš, staneš i počneš razmišljati. Spisateljičin uspjeh, a naša korist.

Naznačavala je naravno Tarle i poteškoće koje muče naše iseljeništvo. Bez obzira na sve možda je najveća ona kad se osjeti prekid veze između nas i njih. Tijekom Domovinskog rata ona je to nadvladavala udrugom Dora koja se skrbila za djecu ostalu u ratu bez jednog ili oba roditelja. Sada to pokušava postići pokretanjem muzeja hrvatskog iseljeništva. Kad to uspije, možemo biti sigurni da su se konačno prepoznali naše iseljeništvo i ne zajednička nam domovina nego trenutni političari na vlasti. Domovina, naime, uvijek prepoznaje i prepoznavat će svoje razbacane diljem svijeta. Koliko je u našoj moći doprinesimo i mi u tom pogledu.

Miljenko Stojić

hrsvijet.net, 28. prosinca 2013.; glasbrotnja.net, 31. prosinca 2013.