Zdravko Tomac, Predsjednik protiv predsjednika, Detecta, Zagreb, 2005.

Franjo Tuđman ponovno je utemeljio hrvatsku državu i nekoliko puta sve do svoje smrti nadmoćno je biran za njezina predsjednika. No, nakon njega hrvatska je politika zauzela drugi smjer. Predsjednikom je postao Stjepan Mesić i odmah počeo provoditi u djelo tzv. »detuđmanizaciju«. Slijedile su ga i različite političke stranke koje potječu iz lijevog, liberalnog i sličnog okoliša. Zbog čega se sve to dogodilo?

Tomac je bez dlake na jeziku i vrlo jasan u ovoj knjizi. Ne priklanja se različitim nijansama, nego želi pokazati sjaj i bijedu novije hrvatske politike. Svjestan je da su događanja oko Tuđmana i hrvatske države trenutno na razini »ili – ili«. Već na početku jasno kaže da je na djelu britanska antihrvatska politika i da tu treba tražiti uzroke sukoba živog čovjeka Mesića s mrtvim čovjekom Tuđmanom. Taj sukob nije na razini ličnosti, već na razini političkog stava. Tuđman je zagovarao državotvornu, neovisnu hrvatsku politiku, a Mesić se priklanja naredbama izvana. Na tome se očitovala i preobrazba ličnosti jednoga i drugoga. Tuđman je od partizana, generala i znanstvenika polako sazrijevao u hrvatskog državotvorca, dok se Mesić uvijek priklanjao onoj snazi za koju mu se činilo da trenutno pobjeđuje. To je jedan od bitnijih razloga zbog čega su ga određene sile iz tzv. međunarodne zajednice izabrale za svoga čovjeka na ozemlju koje oni zovu Balkan. Svrha je učiniti Hrvatsku ranjivom, vratiti joj zloglasni Plan Z4 te je na kraju ugurati u tzv. Zapadni Balkan ili nešto slično. Na taj način Velika Britanija, koju je Amerika učinila gospodarom Balkana, moći će i dalje po potrebi poticati nemire u ovom dijelu svijeta. Uloga igrača dijelova Međunarodne zajednice nuđena je i Mati Graniću, Draženu Budiši, Ivici Račanu, Zdravku Tomcu, ali su oni to odreda odbili. Stipi Mesiću su u provođenju ove antihrvatske politike u pomoć priskočili Vesna Pusić, Ivo Banac, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Denis Kuljiš, Radovan Stipetić, Srećko Jurdana, Denis Latin, novinari i redakcije Feral Tribunea, mnoge nevladine udruge, poglavito Hrvatski helsinški odbor i Amnesty international, kao i mnogi drugi.

Još prije nego što je napisao ovu knjigu sam Zdravko Tomac prošao je osobni put obraćenja. Od zagriženog komuniste, znači antidemokrata i pristalice totalitarnog mišljenja, polako je sazrijevao u hrvatskog demokratskog državotvorca. Knjigom se ne pokušava obračunati s određenim ljudima, nego s politikom koja po njemu ne ide u dobrom smjeru. Zbog svega toga poziva na otpor i vraćanje hrvatskoj državotvornoj političkoj misli. Iako mu se o knjizi ne govori u javnim glasilima, ona polučuje i polučit će još veći uspjeh otrježnjenjem hrvatskog naroda koji je, umoran od svega, birao za predsjednika šaljivdžiju Sipu Mesića.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 26. veljače 2007., 21.00 – 21.45