Slobodan Novak, Protimbe, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.
Hrvatska književnost i publicistika krajem 20. i početkom 21. stoljeća protječe u znaku temeljitog pospremanja. Veliki doprinos tomu dala je i knjiga Slobodana Novaka Protimbe. Podigla je prašinu, uzbudila duhove. Ugođaj je potpun: hrvatsko društvo diše punim plućima. Jedni grade, drugi razgrađuju, i obratno. Novak se ne boji. Nakon Digresija ponovno ulijeće u borbu, jednako hrabar, jednako oštar.
Protimbe su ustvari proširene Digresije. Tamo gdje mu se činilo da nije dovoljno rekao ili da nije uopće ništa rekao, dodao je pregršt novih riječi. Nije štedio vremena i prostora. Zbog toga nekada zafrkantski ovu svoju knjigu naziva kupusarom, pogodivši misao svojih protivnika. Još je jedna gradidbena stvar koju mu predbacuju: nema više pitanja Jelene Hekman koja su u Digresijama poslužila kao povod nastanku knjige. Meni se čini da je dobro uradio. Ne prešućuje Jelenu Hekman i njezina pitanja, odaje joj priznanje, ali jednostavno na temelju svega stvara novu knjigu. Sada je on u isto vrijeme onaj koji pita i onaj koji odgovara. Dobili smo tako vrijednu knjigu uspomena. Koliko god netko imao nešto protiv nje, ona će ostati nezaobilaznom u preispitivanju ličnosti i događaja u hrvatskoj književnosti i publicistici, sve tamo od II. svjetskog rata.
Dok razmišljam o ovoj knjizi, ne mogu a da se ne prisjetim trilogije Ivana Aralice za koju on kaže da su to romani s ključem: Ambra, Fukara, Svetinka. Ima li netko da nije pročitao barem jednu od ovih knjiga? Dvojim. Odlično su prošle u Novakovom ocjenjivanju. Ni Aralica ne zaostaje u ocjenama Novakova djela u novinskim člancima i inim radovima. Obojica su prepoznali da im misli plove sličnim valovima. Ono nešto što ih ujedinjuje jest odnos prema fukarizmu, pojmu koji je Aralica na velika vrata uveo u hrvatsku kulturu i društvo. Odvagnuli su svoje postojanje, postojanje svoje države i domovine, postojanje baraba i hulja i ovim potonjima odvalili pljusku. Nisu tu naravno na tragu one Isusove riječi da ako te netko udari po jednome obrazu, ti mu okreni i drugi, nego su na tragu jednoga njegova ponašanja u hramu: bičem je rastjerao bezbožne prodavače i prevarante. Upravo su njih dvojica predvodnici ovakvoga vala u hrvatskoj književnosti, odnosno publicistici: bičem pisane riječi tjeraju nametnike i raskrinkavaju ih. Ugođaj postaje drugačiji. A to je dobro, lakše se diše!
Ipak, javnih napadaja na ovu Novakovu knjigu manje je nego na onu koja joj je prethodila. Jedan od razloga je svakako i taj što se o onoj mnogo toga reklo, a drugi je što pokušavaju proći ispod kapi, po uzoru na Stipu Mesića i njegovo lažno svjedočenje u Haagu. Naravno da ga je se Novak dotaknuo i da ga nije štedio. Zagriženo, sarkastično i ironično dotiče ličnosti i događaje oko sebe. Ne štedi nikoga, iako je svjestan da će zbog nekih ocjena imati neugodnosti, pa čak i ostati bez dotadašnjih prijatelja. Ponekada se čovjeku učini kao da svodi račune: nekuda mora otići i ima još samo toliko vremena stvari staviti na svoje mjesto. No, mi se nadamo da će njegovo pero još dugo biti oštro i podrobno zapisivati zastranjenja u našem svijetu književnosti i kulture. Šteta je da se tim perjem kite upravo oni koji su uistinu zastranjenje hrvatskoga društva.
Da navedemo nekoliko ocjena, izabranih onako nasumce? Potpuno je nemoguće, naime, u ovom kratkom prikazu navesti većinu onoga čega se Novak dotiče. O Živku Jeličiću kaže sljedeće: »Ipak, mogu se pohvaliti iskrenim prijateljem i časnim čovjekom po imenu Stjepan Perović, koji mi je otvoreno rekao: „Čuj, ti kume, znaš što – ne pričaj koješta! Ja te moram motriti, zadužio me tvoj kolega Živko Jeličić. Nemoj barem preda mnom, da me ne stavljaš na kušnju. A ne bih ti preporučio ni pred drugima. Svi smo motreni!”« (str. 112.) Nemilosrdan je prema Titu i komunizmu. »Između Hitlera i tih jugoslavenskih obijeljenih grobova ima samo prividne razlike zbog specifične komunističke perfidije. I što još? U čemu je njegova veličina i povijesna uloga? Ja, zapravo ne znam.« (str. 115.) Dometnimo, da ne bude zabune, Novak je bio partizan i komunist. Predrag Matvejević isto tako prolazi loše. »Pa i dolazili su im na četiri predstave zaredom Predrag Matvejević i društvo, delegati svetog komitetskog oficija, da arbitriraju i pronjuškaju da li što zaudara na herezu (que saperent haeresim), i onda je, dakako po njihovu savjetu, Gradski komitet zahtijevao od Zuppe da se izbaci kritična scena, ili da skine predstavu s repertoara.« (str. 195.) Vladi Gotovcu predbacuje držanje u vrijeme Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. »Poslije su mi neki kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njenim sadržajem, nakon čega su mogli tako promptno objaviti svoj „Predlog za razmišljanje”, ili kako li se već zvao njihov tuk na utuk.« (str. 241.) Zanimljiva je ocjena društvenog stanja. »U novije vrijeme, suradnja u „Hrvatskom Slovu” ili „Vijencu” mogla je čovjeka obilježiti otprilike kao ustašu ili jugoslavena.« (str. 251.) O Branimiru Donatu: »Znao sam otprije, osjetilo se izdaleka, da Donat ima tu kiblu, pa se i služi onim čime raspolaže. Logično je da tako angažirani kritičar upotrijebi svoje najbolje oruđe.« (str. 338.)
Mogli bismo još dosta toga navesti, ali zbog čega radije ne bismo pročitali knjigu? Priznajem da ovo nisu najpotpuniji uzorci ni za one koje sam naveo, a kamo li za čitavu knjigu. Išao sam nasumce, tek toliko da osjetimo ugođaj Novakova pisanja. Ne bih drugačije postupio ni da je na kraju knjige napravljeno kazalo ličnosti i događaja. Ovu Novakovu knjigu, naime, možemo čitati i napreskok. Neprestano izviru nove stvari, nova saznanja i na kraju gotovo da ti je svejedno gdje si počeo. Ipak, da bi se dobio njezin pravi dojam najbolje je najprije početi od početka, a onda »produbljivati znanje«.
Kao što je Novak o mnogima pokušao zaokružiti svoje shvaćanje pokušajmo i mi to o Novaku. Okusivši Prvu Jugoslaviju, II. svjetski rat, Drugu Jugoslaviju, oduševio se Domovinskim ratom. Nagnala ga je na to starčevićanska misao koju je nosio duboko u sebi. Sanjao je slobodu i nije se dao okovati. Nije bio jedini. No, svatko se ponašao na svoj način. Lijepo to izražava dok govori o Dragi Ivaniševiću. »Jer mnogi su vjerovali da je Hrvatska najhrvatskija, najslobodnija u toj falsoj tvorevini. Zato je pjesmu o Hrvatskoj pisao najiskrenije, a nije dao da se okomljujem na Jugoslaviju.« (str. 358.) Ovo je umnogome odredilo njegove ocjene. Naravno da nije nikakav zaslijepljeni nacionalist. On je samo domoljub koji sanja slobodu i ništa više. Ne pronalazi je lako i često se mučno probija do nje, ali je uporno traži. Zanimljive su stranice o njegovom osobnom bezboštvu. Možda se baš ponajbolje tu iskazao kao ličnost. I kad napada on ne napada, on ustvari traži istinu. Na stranu to što se nekom može učiniti da ju je lako naći. Pa da je i tako, on je nije našao i to je bitno za njega. Ne podnosi osjećaj sluganstva, priželjkuje osjećaj ponosa i dostojanstva. Zbog toga je i napisao stranice sa sljedećim naslovima: »Pisac i vlast«, »Domovinski rat i hrvatski ratni zločin«, »O govoru mržnje i o novoj vlasti«...
Novak će biti upisan velikim slovima u hrvatsku književnost. Da su znali oni koji su si dopustili prepoznati njegovu umjetničku vještinu da će se danas ovako vladati, već bi ga davno stali napadati pokušavši ga satrti u prah. Način je to, naime, i prijašnjih i današnjih fukara. Ova maglovita vremena njima su se učinila prikladnima za djelovanje. Ali, uvijek ima onih koji to prepoznaju i koji se ne boje suprotstaviti se. Zar ne, Slobodani Novaci?!
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45