Ivan Marijanović, Gorući grm, K. Krešimir, Zagreb, 1998.
Kada netko u 42. godini života objavi svoju prvu zbirku pjesama, onda je to događaj sam po sebi. Kada nakon toga s pravom kažemo rodio se novi pjesnik, onda je to obogaćenje za sve one koji će čitati te stihove. Ne znamo zašto Ivan Marijanović nije svoje stihove prije predao književnoj javnosti, ali znamo da je u nju zakoračio hrabro. Njegova prva zbirka pjesama Oče, razbij ploče, predstavila ga je kao pjesnika okrenuta životu hrvatskoga čovjeka. S toga polazišta on dalje gradi svoj život i pristupa drugim ljudima. Govoreći o njima ne gubi se u maglovitom kozmopolitizmu, već druge ljude ljubi ljubavlju kojoj ga je naučila njegova majka i časovi provedeni u molitvi. I druga je njegova knjiga, Gorući grm, na tome tragu. U njoj, još i više nego u prvoj, otvara svoju dušu i progovara o životu oko sebe i o životu u sebi. Kuša sve to razumjeti i staviti u cjelinu.
Sama knjiga pozamašna je svojim obujmom. Marijanović njome kao da se želi odužiti za sve one godine kada je zbog nekoga svoga razloga »šutio«. Ipak, puno je drugačije sastavljena nego njegova prva zbirka. U prvoj je zbirci bilo očito da je Marijanović sabrao sve što je do tada radio i pokušao od toga napraviti cjelovitu knjigu, pa što bude. Sada je, naprotiv, manje užurban. Svojom tematikom knjiga je cjelovitija i opaža se da je više manje pisana jednim dahom. Nije napabirčena tijekom niza godina, već je dovršena u jednom određenom vremenskom razmaku. To ovoj Marijanovićevoj knjizi daje pitkiji i znalačkiji izgled. Ipak, to ne znači puno za pojedine pjesme, budući da su one uvijek cjeline same za sebe. Opstat će ako ih onaj tko ih je pisao bude pisao i razumom i srcem. Zna to Marijanović i trudi se da mu pjesme budu takvima. No, nikada ne podilazi čitateljstvu. Svjestan je da ako ga ne budu razumjeli današnji umišljeni suvremenici, razumjet će ga neki drugi u budućim vremenima kada će pojam suvremenosti morati biti sveden u razumne okvire.
Marijanović svoju zbirku pjesama Gorući grm dijeli na četiri ciklusa: Bdjenjak, Kultura s prigušivačem, Prorijek i Metamorfoza mimoze. Ti ciklusi nisu napravljeni po temama koje pjesnik rabi u pjesmama, već po namisli o kojoj pjesnik želi dublje progovoriti. Vjerojatno je slučajno da se u ovoj zbirci više manje opažaju i četiri teme koje služe pjesniku za polazište njegova pjeva. Prva tema svakako je obiteljski dom i sve ono što se događa u njemu i oko njega. Sjeća se Marijanović i svojih ukućana, i različitih slavlja, i svog odnosa prema ukućanima, ali se sjeća i da je ovuda prolazio i zadržavao se i hajduk Mijat Tomić. Na njega su žive uspomene ne samo u njegovoj obitelji, već i u zajedničkoj narodnoj svijesti. Priče o tome prenosili su roditelji s koljena na koljeno svojoj djeci. Zna sve to Marijanović i zahvalan je svojim roditeljima na svoj brizi koju mu pružaju. Dok opisuje kako se njihova mati brinula za svoju djecu, završava pjesmu stihovima Bolesna mati ležala/ pletući blago klonula/ ljuta je zima bježala/ mama joj zube slomila (Moja mama iglama crnu zimu gonila). Time naglašava toplinu obiteljskoga doma i sigurnost koju on nekome pruža. Kada se to ima, onda je i lakše poći u susret svim životnim nevoljama, pa i onim tragičnima: Ostade samo kamenje nimo/ i vite jele Vran planine/ da svidoče o tvojoj samoći/ u obrani divojačke časti (Na Divinu grebu). Sve je stavljeno u jedno: osobna povijest i povijest svoga naroda.
Vjera u Boga važan je temelj Marijanovićeva životna stava. Sve što se događa u njemu i oko njega on gleda kroz to zrcalo. Na taj način pronalazi odgovore na sve svoje upite, pa ma kako teški oni bili. A zacijelo da ti upiti nisu laki, kao ni u svakog drugog čovjeka koji nastoji razmišljati o životu u koji je uronjen bez da ga je itko pitao za dopuštenje. Sažimljući svoj pogled na svijet Marijanović bi rekao: Sve je u tome/ u kojeg Boga viruješ/ Ostalo je obred/ Ukras slobodnog vremena/ Ispod stopala bilo kojeg bića/ Otkrit ćeš otisak vlastitog imena (Aut Deus aut nihil). Budući da je našao odgovor na upit »u kojeg Boga vjeruje«, njegova vjera je topla i životna. Obvija ga u svim njegovim životnim trenucima i daje mu svjetlo i u najtamnijim događajima. Shrvan događajima zna zapjevati: Bože u Tvom moru ribica se igra/ zrakom ptica leti poljem cvijeće cvjeta/ a iz mog čemera što se može rodit/ osim nade da mog ne prezireš svijeta (Vapaj). I nakon toga ustrajno nastavlja dalje.
Sudbina hrvatskoga naroda nije mogla ne ostaviti traga u Marijanovićevim pjesmama, na poseban način sudbina ljudi iz njegova rodnoga kraja. On u svojim pjesmama sa svojim narodom bolno vapi za pravdom koju su ukrali svjetski moćnici. Nigdje ne zagovara nasilje nad bilo kim, ali je spreman boriti se za slobodu svoga naroda. Gleda nemoćan kako počesto tuđe zlo nemilosrdno udara po tom njegovom narodu. U takvim trenucima on ga tješi i dozivlje mu u pamet da će svanuti neka bolja vremena. Ne ni dušman nema razloga/ više ovdje dolaziti/ odnio je što se odnijet moglo/ i dragocjeno i korisno i suvišno/ Ostala je samo uspomena/ i čvrsta nada vratit ću se Tebi/ rodni dome tvrda grudo moja/ suzom i vjerom/ krvlju natopljena (Crna mačka u koprivi). Nisu sve to naravno beskorisna tješenja. Marijanović uči sebe i svoj narod hrabro se oduprijeti navali zla pa ma s koje strane dolazilo. Ne libi se istinu prozvati istinom, makar ona boljela one koji se nazivaju pravednima i jakima. Na taj način razgoni strah od njih i pomaže da oni svojom lažljivom riječju slučajno ne bi nekoga zaveli.
Iako u svojim pjesmama Marijanović naginje prema misaonosti, a ne pukoj slikovnosti, ima on i pjesama koje su »misaonije« od ostalih. Gradeći ih, Marijanović se zacijelo poslužio i svim znanjem koje je skupio i usavršio kroz školovanje. Rabeći filozofsko-teološko svjetlo pokušava doprijeti do dna života. Htio bi se tome životu približiti svojim bićem, a ne samo opisivati ga nekim dopadljivim sličicama. Pri takvim pokušajima nije smušen i ne muči se objašnjavajući nam »a što je zapravo htio reći«. Njegove su riječi jasne i koraci čvrsti. Zna kamo je krenuo i pronalazi smisao u svome hodu. Oslobodi me Bože/ slobode bezGranične/ dobrih ljudi na krivoj strani/ optimističke slike svijeta/ sazdane na naravnoj religiji i dobroti (Još jedna molitva za granicu). Zanimljive su ove Marijanovićeve pjesme. Miješa se u njima povijest hrvatskoga naroda, pogled na suvremena strujanja, vlastiti hod, uspjesi i padovi. Zbog toga nas diraju u srce i traže da i sami počnemo razmišljati i odgonetati na prvi pogled nepovezane događaje oko sebe.
Jezik kojim Marijanović ispisuje stihove svoje zbirke pjesama Gorući grm, mješavina je dvaju narječja hrvatskoga jezika: ikavskoga i ijekavskoga koga prozvaše književnim. To ujedno odražava i jezično stanje danas kod hrvatskoga naroda. U obitelji se obično uči jedno, a u školi drugo. Tko ima pravo? Jezikoslovci znaju svoje odgovore, ali jesu li oni ispravni? Marijanović se time previše ne zamara u ovoj knjizi. On se usuđuje progovoriti i materinskim jezikom, pa makar njegovo djelo i trpjelo zbog toga. A da je pravde, zacijelo ne bi smjelo. Dobili smo valjda slobodu i ponovno nam je prionuti jezičnim pitanjima, a ne zariti glavu u pijesak poput noja nastojeći sačuvati stečene položaje.
Zbirkom pjesama Gorući grm Marijanović je prešao preko praga književnosti hrvatskoga naroda u državama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nadam se da će svojim daljim radom još više učvrstiti svoje mjesto u toj književnosti. Pripomoći će na taj način još jačem duhovnom i kulturnom ukorjenjivanju hrvatskoga naroda u krajevima gdje trenutno pušu neugodni povijesni vjetrovi. Pripomoći će i samome sebi u nastojanju biti odgovornim u odgovorna vremena.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 9. lipnja 2000.; Ivan Marijanović, Ljubavi i snovi, Alfa, Zagreb, 2022., str. 264. – 265.