Print Friendly, PDF & Email

Pero Pavlović, Kupka svjetlosti, K. Krešimir, Zagreb, 1998.

Nezgodno je u teška i olovna vremena promišljati o pjesništvu, baviti se tako nečim neuhvatljivim, molitvenim u sebi. Čovjek bi radije kriknuo i sve srušio oko sebe.

Pavlović, istina, u svojoj najnovijoj knjizi Kupka svjetlosti ispušta krik, ali ne onaj rušilački. Sabrao je u ovoj knjizi sve ono najbolje što je objelodanio od svoje prve zbirke pjesama 1979. A toga nije malo i nije beznačajno. Kroz svo to skupljeno bogatstvo osjeća se da Pavlović viče u dobrom značenju te riječi, da želi doživjeti sebe kao pojedinca i sebe kao društveno biće na jednom komadiću zemlje što mu ga je Bog jednoga dana poklonio.

Njegov krik je, dakle, izgrađujući. Prisiljava čovjeka odrediti se, tako da Pavlovićev govor ili odbacujemo ili mu se predajemo uživajući u njegovoj snazi, ljepoti i svježini.

U svojoj duši Pavlović je izraziti lirik. Pjesme su mu pune slika koje titraju kao popodnevna ljetna žega u njegovom kraju. Te slike nisu crne i ne stvaraju u nama mračne slutnje, već su pune svjetlosti i mira. Preko njih on progovara o onome dubinskome u svakome od nas. Ne pripada struji onih suvremenih hrvatskih pjesnika koji, ugledajući se na razvikane bjelosvjetske pjesnike prazne duše, nerazgovijetno i nazovi s filozofskim osloncem progovaraju o sebi i o svijetu oko sebe. Pavlović, iako nesvjesno, slijedi temeljno načelo pjesništva, lirsko, o čemu razglaba Emil Staiger u svojoj poznatoj knjizi »Temeljni pojmovi poetike«. To je prvi korak koji je učinio da bi se izdigao iz osrednjosti i napuhane veličine.

Ne libi se Pavlović u svome pjesništvu dotaknuti i društvenih pitanja. Ne kažem namjerno političkih, jer što je politika? Najizrazitija jedna takva pjesma jest »Hercegovačka buna 1875.« Iako je naslov ove pjesme potpuno prozaičan i bez pjesničkog u sebi, pjesma nije skrenula u besplodno zanovijetanje, već nas preko prošlosti dovodi do nas samih i naše sadašnjosti. (Pouzdaj se u se/ I održi riječ/ Dosta je nepravde i tlake/ Iz zabrana i zauma/ Misao bi u lijet/ I snovite javke/ ... Ovim nam je putom/ Rode/ Do slobode/ Daleke i nejasne)

Ne zna se je li Pavlović razmišljajući o prošlosti donio zaključke za sadašnjost ili je to bilo obratno. No, ono što se zna jest da je on veliki domoljub. Iskreno i s mjerom govori o svome kraju, o svojoj domovini Hrvatskoj. Za njega uopće nije upitno ima li smisla na kraju dvadesetog stoljeća biti tako »nazadan«, kako bi rekli ljubitelji svoga trbuha. Ne stidi se svog podrijetla, svoga naroda, ali u isto vrijeme voli i sve ostale ljude. Njegove pjesme nisu isključive i ne propovijedaju nasilno samo jedan način mišljenja i djelovanja, nego su pjesme okrenute čovjeku kraj sebe koji može biti i drugačiji. Stoga nije slučajno što na početku svojih izabranih pjesama donosi odlomak iz »Spjeva o Bogo-čovjeku« od Marije Valtorte. Prožet je vjerom u Boga i to je ono sito kroz koje prosijava svoje doživljaje i stvara svoje mišljenje.

Nema u zbirci izabranih pjesama »Kupka svjetlosti« puno izrazito religioznih pjesama. To je ponajvećma pjesma »U ružarju svijeća«. Pavlović nema namjeru ispjevavati takve pjesme. I kada im se približava svojim pjevom on uvijek govori i o nama, o našim poteškoćama i brigama (Nisi sam, usadi ime u vječnost/ Ova zemlja, zavičajka, plodovima raste/ Pod budnim okom Predobre Majke/ Blaga, uznesena u svjetlost). Gradeći svoje »religiozne« pjesme na ovaj način Pavlović se stavlja u struju suvremene duhovnosti koja pokušava uz božansko neprestano vezati i ono ljudsko da ga tako očisti i učini dostojnim za čovjeka. Stoga, ne trebamo ovoga pjesnika nazivati ni vjernim ni nevjernim. On je tek pjesnik koji se otvorene duše predaje pjesmi. Ako je ta duša vjernička, to još bolje, budući da tek takva duša može na pravi način vidjeti sebe i svijet oko sebe.

Zanimljiv je jezik ove zbirke. Nažalost, kažem, zanimljiv. Pjesnik se pokušava potpuno osloniti na biće jezika svoga naroda. Ne stidi se uporabiti i riječi koje su pod političkim terorom zadnjih desetljeća jednostavno iščezle iz hrvatskoga jezika. Na taj način dozivlje nam u pamet da se ne smije zaboraviti svoja prošlost, a svoju književnost veže s književnošću proteklih naraštaja. Ujedno je to i poziv da ovakav jezik bude nešto prirodno u našim sredinama, a ne nešto zanimljivo ili nešto što treba odbaciti kao bespotrebnu novotariju i zanovijetanje. Bude li više ovakvih pjesnika i književnika, konačno će se početi i ozbiljnije promišljati suvremeni hrvatski jezik u svjetlu njegove nesretne povijesti.

Jezik pjesama koje Pavlović ispjevava pomalo je škrt, baš kao i podneblje odakle pjesnik potječe. Nije to, ipak, njihov nedostatak već prednost. Pjesma je na taj način pročišćena, dovedena do svoje srži, što i jest pjesnikov zadatak. Doživljavamo je tada kao gutljaj vode dok sunce nemilosrdno prži škrtim područjem na kojemu treba ostati i postati velikim čovjekom.

S pravom je pjesnik ovu zbirku izabranih pjesama nazvao Kupka svjetlosti. Iščitavajući je ja sam, na njezinom tragu, ovaj prikaz nazvao »Kupka za dušu«. Uvjeren sam da nisam pogriješio. Vremena su teška, ali zbog njih ne treba očajavati. Uvijek treba znati pronaći kupku u kojoj se odmoriti i onda takav krenuti dalje. Hvala Bogu da Pavlović njeguje jedan ovakav stil pjesništva. Nije to »l’art pour l’art«, već umjetnost okrenuta životu. Ustraje li povijest će ga zabilježiti kao svijetlu i veliku pojavu u hrvatskoj književnosti. Ako ne, cijenit će njegov dosadašnji rad, a ostalo primiti kao još jednu zabludu više u našoj književnosti.

Miljenko Stojić 

Slobodna BiH, I, 64, Split/Mostar, 1998., str. 37.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 14. srpnja 2000.

Osobno