Print Friendly, PDF & Email

Slavo Bago, Stvarni snovi, Matica hrvatska, Čitluk, 2017.

Kakve veze ima ovaj roman Ante Bage i američki predsjednik Donald Trump? Naizgled nikakve. Roman je književno djelo, Trump je poduzetnik i političar. O drugim razlikama ne ćemo. Ipak, u svojoj biti oboje slijedi istu nit: izreći sud o stvarnosti kako misliš da ona jest, pa taman na kraju ispalo krivo.

Bago je Stvarne snove zamislio kao posljednji dio Posuške trilogije. Prva dva govorila su o jugokomunizmu i našoj borbi s njim. Ovaj, pak, govori o Domovinskom ratu, ali i on je itekako natopljen tim jugokomunizmom. Ista zvijezda petokraka sijala je smrt uvijek jednako. Razlika je samo u tomu što su glave ispod kapa na kojima je bila sada govorile da pripadaju nekomu drugom. Onima na koje se pucalo bilo je svejedno. Svaki metak ubija.

U našoj književnosti i povijesti, jer ovo je i povijesni roman, nije uobičajeno da netko ovako piše. Traže se kao neki dublji slojevi, istina nije jednoznačna, bla, bla, bla. A sve je tako jasno. Na jednoj su strani oni koji napadaju, na drugoj oni koji se brane. I što se tu ima filozofirati o odgovornosti? Zna se na koga ona spada. I ne mogu se i ne smiju mijenjati povijesne činjenice. Takve su kakve jesu. Žrtva treba biti milosrdna, a napadač skrušen ako, unatoč svemu, želimo zajedno dalje.

Dotaći nam je se ovdje mrvicu pojma revizionizam. Njime u posljednje vrijeme naši kolonijalni mediji te naši odnarođeni političari i intelektualci nazivaju svaki pokušaj da se preispita »istina« koju su dugih i predugih 45 godina nametali oni koji su živjeli u jugokomunističkoj ideološkoj magli. Pa baš i jest zadatak povijesne znanosti da revidira sve pogrješke i sve nedostatke prijašnjih istina. Ako te istine mogu izdržati jedno takvo preispitivanje, onda su na svome mjestu, a ako ne mogu onda ih pod žurno treba mijenjati. Pogledajmo da se s tim slaže i ovaj roman.

Kao i u prethodna dva ni ovdje nema nekih glavnih ličnosti prema kojima bi se odvijala radnja. Glavna je ličnost zapravo sama ta radnja, a likovi upadaju u nju kao te njezine mijene. Zbog toga Bago ne razvija osobine likova, nego osobine radnje. Tako ako nismo prije čitali ili čuli o pravoj hrvatskoj povijesti, onda ćemo to ovdje naučiti. Shvatit ćemo ne samo što se događalo tih slavnih devedesetih godina prošloga stoljeća, nego što su i prije bile naznake da bi se sve upravo ovako moglo odigrati. Zbog toga jednostavno recimo: domoljublje na djelu.

Ovo je roman u kojem snažno odjekuje bilo puka. Nema uljepšavanja, ima samo želje ostati svoji na svome i to dopustiti i drugome. Zbog toga se likovi u romanu ponekada čude kako se i zašto sve odigrava kako se odigrava. Ne mogu to shvatiti. Njihov duh drukčije otkucava. Oni žele biti ispravni, danas bismo rekli korektni, i prema sebi i prema drugome. Ulaze time u onaj danas tako proklamiran pojam politička korektnost. Ali ovo je korektnost temeljena na ljudskim i božanskim vrijednostima, ne na običnim dogovorima i prijevarama. To romanu daje dražest i nagoni čitatelja da sam o svemu više razmisli.

Sve što će se pred nama odmotati prolazi kroz prostor čatrnje i skloništa. Mjesta su posuško selo Glavice i Mostar. A u njih se slijevaju i domaći i izbjeglice koji tu pripadaju, zajedno s izbjeglicama iz Sarajeva jer i tamo hrvatski puk bije odsudnu bitku za svoj opstanak. Kad je se već zajedno, što se drugo treba raditi nego pričati. Ali ne bilo kako, nego ulaziti u srž stvari. Mediji nas naprotiv danas uče praznoj priči, onoj koja samo odzvanja, ali ništa ne daje. I to je jedan od razloga zbog čega propada ova naša zapadna uljudba. Ostaje okvir, bit nestaje, dok se i on sam ne uruši. Da su Hrvati u Domovinskom ratu slijedili tu nit, nestalo bi ih. Umjesto toga prepustili su se životu i nisu pogriješili. Kad je bila napadnuta Hrvatska, listom su je išli braniti, kad je bila napadnuta Herceg Bosna učinili su isto. Bago to bez ustezanja obznanjuje i takve poteze stavlja na pijedestal. Jasno mu je da su rijetke prilike kada se možeš pokazati kao junak, a kao kukavica možeš svaki dan ako misliš da taj život ima smisla.

Da bi dublje zahvatio u »narodni lonac«, pisac se služi pjesmama, aforizmima, mudrim izrekama. Ponekada je sve to iz njegova stvaralaštva, ponekada iz stvaralaštva drugoga, ponekada iz naše zajedničke baštine. Nije smisao u tomu da nam se izravno kaže tko je to napisao, već da nas se uputi na misao koju ti ostvaraji nose u sebi. Ona je naravno uvijek životna i pobjednička. Roman tako i počinje i završava pjesmom pa nam se zbog svega može učiniti kao da je nastao tijekom jednoga »sila«. Da, upravo silo je ono što je Bagu navelo na ovakvo strukturiranje ovog njegova novog djela. Ista nas nevolja tare, zajedno se trebamo oduprijeti, a o svemu ćemo tomu razglabati na zajedničkom druženju. Negdašnji je to način življenja i razmišljanja, kojega su danas većinom zamijenili zadimljeni kafići, a o disko klubovima da uopće ne trošimo riječi. Mogli bismo uzdahnuti da ova idila prolazi, ali čemu. Radije zaključimo da svako vrijeme nosi svoje oblike ponašanja, samo svako to vrijeme mora živjeti u skladu s ćudorednim zasadima ili će ga nestati.

Stil je po ovome što smo do sada iznijeli očito pitak i jasan. Ostvaren je poglavito ijekavicom, ali susrećemo i našu dragu ikavicu. Posušje je njezin kraj i bilo bi neodgovorno zanijekati je. Bago to zna i diše s tim krajem, s tim narodom, jer drukčije bi bilo samo otuđenje i ništa više.

Ne mogu, a da ne navedem jedan, tamo s početka romana, jasan i dubok aforizam: »Ma, kako će koljači dobiti rat, kad zaklani drže krvnika na nišanu«. K tomu treba, nešto dalje, dodati i stav jedne bake. »Uopće mi ne će biti ža kad me sutra budete pratili do vičnog moga doma, jer san svojin očima vidila rogate i repate đavle, natovarene brimenom mraka, kako bestraga nestadoše. Snop svitlosti ozari nam čelo kad uskrsnu naša lipa Domovina.« Sve je jasno, ne treba tu više ništa nadodavati.

Piscu svakako treba odati priznanje što se dao na jedan ovakav zadatak, i to u godinama kada njegovi vršnjaci debelo uživaju zasluženu ili nezasluženu mirovinu. Podigao je spomenik svome kraju, ali i sebi. Samo neka što druže traje i nove naraštaje ispunja životodajnim mislima, a ne praznom slamom.

Miljenko Stojić

Slavo Antin Bago, Stvarni snovi, Matica hrvatska, Čitluk, 2017., str. 236. – 239.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 18. listopada 2017.; hrsvijet.net, 18. listopada 2017.; Predstavljanje, Čitluk, 3. studenoga 2017.; Osvit, XXIII., 91-92, Mostar, 2017., str. 149. – 151.

Osobno