Mile Pešorda, Sloboda, mir meju nami, Matica hrvatska – Vlastita naklada, Stolac – Zagreb, 2018.

Jedna od najvažnijih stvari u životu jest progledati i znati na kojoj si strani. Mile Pešorda je od početka bio takav, zahvaljujući zacijelo obiteljskom okolišu. Zbog toga i jest mogao kao mladac u gimnaziji pokrenuti reviju Ogledalo koja ubrzo biva zabranjena, a zabranili su je jugokomunisti, zbog njezina slobodarsko-prosvjetiteljskog duha i uredničkog poziva na borbu za spašavanje naroda »iz ruku samoživaca i žderonja«, kako je to navedeno u Pešordinu životopisu. A u svojim studentskim danima, 30. i 31. svibnja 1970. idejnim je pokretačem kulturno-književničke manifestacije »Šimićevi susreti«. Nije onda nimalo čudno da je 1971. potpisao onu znamenitu Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku (danas neki potpisuju deklaraciju o nekom zajedničkom jeziku). Pa je onda doživio da ga »opjevani« Predrag Matvejević, jedan od utemeljitelja neojugokomunističke stranke UJDI, okleveće i proglasi talibanom zbog čega Općinski sud u Zagrebu 2. studenoga 2015. Matvejevića osuđuje na petomjesečnu uvjetnu kaznu tamnice, koju potvrđuje i Vrhovni sud. Nakon toga je tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio kako je ta osuda pokazala da naši zakoni nisu savršeni. (str. 77.) Kad se ovo, i drugo, ima na umu, zajedno sa sudjelovanjem u stvaranju Hrvatskog slova, onda nam je puno lakše razumjeti zbog čega Pešorda u ovoj knjizi kolumni piše kako piše.

Podnaslov knjige na jedan je način bitniji od samog naslova, jer nam odaje srž Pešordina stava: Eurogledi. Pod njim su, naime, izlazile Pešordine kolumne u Hrvatskom slovu. Ali nije ovdje Pešorda onaj Europejac ispranog mozga koji poput papagaja ponavlja mantru o bajnim europskim vrijednostima što šume iz briselskih hodnika. Za njega su te europske vrijednosti baština kršćanstva koja se stoljećima kristalizirala na europskom tlu. Odatle ljepota našega postojanja, odatle ovo što jesmo. Razmišljao je on o tomu ne samo dok je snivao o zapadu u jugokomunističkom raju, nego i kada je otišao na postdiplomski studij u Pariz gdje je kod Milana Kundere spremao doktorat na temu »Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže«. Ali dođe rat, dođoše granate i započe neki drugi život. Opečati ga uredništvo Hrvatskog slova u Zagrebu.

Kad saberemo ove kratke rečenice iz Pešordina životopisa, onda bismo mogli zaključiti da su ga zapravo obilježila tri podneblja: hercegovačko, bosansko i zagrebačko. Nije se u njima izgubio, poput nekih, nego je uvijek ostajao vjeran svome čovjekoljublju, domoljublju i bogoljublju. Znao je tko je i što je te tako odčitavao život oko sebe.

Doživljavajući se na ovaj način Pešorda ispisuje kolumne koje su duboko zasijecale ne samo u vrijeme kada su stvarane, 12. siječnja 2007. - 12. prosinca 2012., nego i u našu baštinu, našu povijest, naše političke odluke, naše junake i naše izdajice. Ne boji se stvari nazivati pravim imenom pa će stoga ove kolumne vjerujem čitati i oni koji su na suprotnoj strani. Dok su se pojavljivale u novinskom obliku, ipak je bilo teže smjestiti ih u širi sustav jednoga mišljenja. Sada su, rekao bih, prodisale punom snagom.

Tako kolikogod imao simpatija prema Miroslavu Krleži i držao ga za značajna pisca, Pešorda se ne skanjuje spomenuti njegova zastranjenja. On, naime, 1946. naziva Stepinca »ništicom« i »fanatikom«, »i to u općemu ozračju osvetničke likvidacije stotinjak tisuća ljudskih bića, većinom Hrvata, te u sklopu priprema za "glavosijek" i samoga zagrebačkoga nadbiskupa« (str. 29.) Taj isti Krleža je, s druge strane, sricao hvalospjeve o Titu predstavljajući ga, između ostaloga, kao pravog Hrvata, jednoga od naših najvećih zaslužnika za slobodu koju imamo (str. 316. - 317.)

Pešorda nije nimalo sklon »hudojamskome maršalu« (str. 316.). Njemu je jasno da je preveliko zlo napravio svome narodu, kao i nekim drugim narodima. U takvu njegovu pohodu pomogli su mu velikosrbi zbog svoje bolesne zamisli o osvajanju tuđih krajeva. Ta njihova rabota traje i danas oličena u Memorandumu 2, o čemu podosta govori u kolumnama. Pešorda, pak, s nekim svojim srpskim prijateljima sanja o onoj »Drugoj Srbiji«, europskoj i mirotvornoj, a ne o Srbiji koja i dalje nastavlja igrati u kolu memorandumaša i stvarati paktove s miloševićevskom Srbijom i poslije Miloševića. Pita se zašto aktualni organizatori našega zaborava i prireditelji poratnoga hrvatskog ponižavanja ništa ne čine da otkriju spomenutu Srbiju. (str. 41.)

Za pravilno gledanje važan je očito nutarnji stav, a ne tjelesni vid. Njega nisu imali oni koji su u znaku kulta Gavrila Principa u jesen 1991. održali okrugli stol posvećen »Jugoslavenskoj narodnoj armiji i demokratiji«, kojega je sazvao glavni i odgovorni urednik revije Odjek Mile Stojić, dok su se među akterima nalazili Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Željko Ivanković, Esad Ćimić, fra Marko Oršolić i dr. (str. 42.) Znamo dobro kakav je bio nastavak. Atentator je pobijedio, pucalo se po Sarajevu iz svih oružja, dok je stari hrvatski most zvan Latinska ćuprija ponio ime Gavrila Principa. Povijest su nastojali pisati neki tamo, u skladu sa Sidranovom pjesmom »Gavrilo bunca, noć uoči pucnja«.

Pešorda se, pak, okreće pravoj povijesti. Ona je zacijelo poglavito sadržana u Katoličkoj crkvi te njezinim franjevcima i drugim svećenicima koji su baklju slobode, ne samo vjere, uvijek držali neugaslom. To je ona njegova stojna kuća o kojoj govori na 437. str. u stilu Krešimira Šege. Nije stoga čudno da je na početak ove knjige stavio dva mota: »Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas (Iv 15,12)« te »Bit se istine otkriva kao sloboda (Martin Heidegger)«. Vidimo te misli i u donesenom uvodniku u Hrvatsko slovo, br. 7. iz 1995. »Žuđeni pravedni mir spustit će se i na ovu zemlju... Kada cijeli naš narod bude izveden iz ropstva ostvarivši svoju slobodu i suverenost svugdje tamo gdje od pamtivijeka jest i gdje mu je zauvijek biti. Vrativši se, nakon doba tamnovanja, u europski dom.« (str. 15.). Učio je takav stav od fra Dominika Mandića, od pobijenih hercegovačkih franjevaca koje spominje na više mjesta u svojim kolumnama. Nisu ga prestrašili »ni oni što su milicijskim kordonom okružili međugorski Brijeg Gospina ukazanja, ni oni što su se drznuli, uvjereni u svoju barbarogenijsku nadmoć, rušiti, ubijati naše svetinje, naš dom.« (str. 15.)

Da sada piše ove svoje kolumne, naš pisac bi zacijelo progovorio i o odlasku djelatno sposobnog pučanstva diljem kugle zemaljske. Umjesto toga on općenito razmišlja o našoj hrvatskoj sudbini te prihvaća napor predsjednika Tuđmana glede oprosta i pomirdbe. Htio bi se tome predati svim srcem i na taj način konačno vidjeti Hrvatsku slobodnu i prosperitetnu. »Međutim, udbonosni su sijači mržnje i zaborava, sudski neprocesuirani izvoditelji i nasljedovatelji bleiburškoga zločina protiv čovječnosti, neosvijetljeni i neizdvojeni suradnici jugoslavenskih tajnih služba – a svi skupa i kroz "pretvorbu" uglavnom dobrano dokapitalizirani te i dalje osmišljeno raspoređeni – nastavili unosan posao ocrnjivanja osloboditeljske Hrvatske i relativiziranja završnoga čina stoljetne srbijanske agresije.« (str. 21.) A trebao je biti stvoren sanitarni kordon oko mihajlović-miloševićevske Srbije, umjesto da šestar zaokružuje Hrvate i Hrvatsku te se pomoću plana Z4 stvara srpska država u državi Hrvatskoj, kaže mrvicu dalje.

Ovim riječima teško da se ima što dodati. Većina nas to misli, oni drugi idu putovima izdaje kao što je to činio u jeku rata tzv. hrvatski PEN umotan u onu prašku rezoluciju. Nema nam druge nego se neprestano odupirati.

Nakon ovih dosadašnjih riječi vjerujem da smo uspjeli razumjeti u kojem pravcu idu Pešordine rečenice. Teško je, naime, iscrpno odgovoriti o čemu sve govori. Mnoštvo je tu misli, mnoštvo tema, iako je sve raspoređeno u 5 poglavlja s tekstom Sarajevske deklaracije kao dodatkom. Ima tu stvari koje možda nismo znali, posebno iz sarajevskog hrvatskog i inog okružja. S druge strane granice, naime, ako se išta govori o tomu onda se govori općenito, Hrvate se počesto tamo ne doživljava kao svoje na svome. A trebalo bi. BiH, Herceg Bosna, naša je djedovina. Upravljali su njome naši kraljevi i kraljice, da bi je na svršetku krvavo završene balade predali u nasljeđe pape i njegovih nasljednika. Pobjedonosna Oluja natuknula nam je puno o tomu, na nama je to razraditi i oživotvoriti.

Naravno, u rečenicama pred nama ne ćemo tražiti onaj čisti književni izričaj, publicistika je ovo, ali to ne znači da sve nije izrečeno dojmljivim stilom i jezikom. Zapravo jezik i književnost ona su polazište na kojem Pešorda razvija svoje misli. Pa mu se onda dogodi da u sve ubaci i čistu književnost kao što je njegova pjesma Bez epiteta IV koju jednostavno moram navesti: Svratih u kavanu/ Naravno popiti kavu i/ Pročitati novine/ - Kavu, molim! -// - Jes'reko kafu? -/ - Da, kavu. -/ - Kupi prnje, kurvino kopile! -// Spazih neku kravu/ Po papcima/ Prolih kavu// Na ulici/ Vitlaju lancima/ Četiri mladića (str. 28.) Neki su bili oduševljeni, neki rekoše da je ovom pjesmom nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav, neki su zagovarali uhićenje i progon. Vjerujem da smo mi oni prvi, oduševljeni, kao i čitavom ovom knjigom kolumni, te da si ne ćemo dopuštati vrludati ovom zemljom, umjesto da idemo naprijed ponosno i uzdignute glave.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Imotski, 6. prosinca 2018.; hrsvijet.net, 11. prosinca 2018.; kamenjar.com, 14. prosinca 2018.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. veljače 2019.