Ana Soldo, Pala s kruške, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2023.

Ana Soldo dobi 1. nagradu na natječaju »Tomica Penavić – moja prva knjiga« za prošlu godinu. I pred nas dođe ta njezina prva knjiga. S pravom, što ću nadam se uspjeti dokazati.

Penavićeve pjesme nažalost do sada nisam uspio nigdje pročitati, ali sam pomno promotrio ove Ane Soldo. Po tematici sliče Penavićevima, barem kako pišu o njemu: govor o zavičaju, govor o životu u njemu, govor o ljubavi, govor o domovini, govor o samome sebi. Cjelina je to koja oblikuje zdravo ljudsko biće u hodu ovom zemljom.

Objavljene pjesme nisu poredane u cikluse, nego teku jedna za drugom, kao dani pjesnikinja života. Izmjenjuju se stihovi nabijeni slikama koje su doživljene, koje nisu plod uobrazilje da bi se ispunilo kanon neke najnovije mode. I time pjesnikinja pokazuje svoje lice oslobođeno natruha ili čak stavova hoda po unaprijed zacrtanim putevima koje netko tamo određuje i koji se mijenjaju u skladu s njegovim stremljenjima.

Spomenuto je očito duboko u svijesti pjesnika u čiji spomen se njeguje natječaj. Maturiravši na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brigu iz svoga siromašnog zavičaja otišao je na zagrebačko sveučilište. Učio je, bio domoljub i pisao pjesme. Njega i brata pozobao je Hrvatski križni put, genocid nad hrvatskim narodom. Ali nije zaboravljen, jer mu je život bio svijetla točka u svakodnevnim iskušenjima.

Stojan Vučičević ne zaglavi u Drugom svj. ratu ili njegovom poraću, ali zaglavi nekoliko godina tamnice na Golom otoku, dok su govorili da stvaraju socijalizam s ljudskim licem. I nije mu bilo lako, preodgajali su ga ne shvaćajući da se pravog pjesnika ne može preodgojiti. Ana Soldo ga se sjeća u pjesmi Tvoja ruka piše. »Ja ti Stojane pišem pjesmu o polju/ O nebu koje te zakrililo riječju/ Kroz tihi tok/ Da te ne probudim/ ... Tko me vidi znat će da sam svjedok/ Križa i vjere/ Dok se otimam budućnosti/ A sama se vežem/ U živote od žita.« Malo je reći da je sve lijepo rečeno, ovo je zapravo srž pjesnikinja pjevanja. Odnjihao nas je zavičaj iz kojega smo potekli, odnjihala nas je vjera koju smo upili s majčinim mlijekom, iako je put bio težak i križovit.

To podneblje, i Stojanovo i Anino, kao zastavama okićeno je ravanjskim bijelim maramama. »Odlaze žene u bijelim maramama/ iz hercegovačkoga sela/ Korakom sporim/ Izlomljenim kostima./ Odlaze mile i usamljene ruke/ Izbrazdane tisućama popovskih ljetina/ Unajmljene životom pod bratovim skutom/ Voljaše i moljaše tuđim krunicama./ Odlaze visoka i izborana čela/ Kosa dugih pletenicama vezanih/ U uzdasima tajnim davnih ratova/ Oprane djevojačkim suzama.« (Ravanjske bijele marame). A slična su i druga naša podneblja kada ih se ne stidimo, kada imamo snage biti to što jesmo i ne pokušavati ući pod skute nekih drugih podneblja. Puno je tu suza i znoja, puno je tu ljepote koja se prepoznaje samo otvorenim srcem. Jer, tko sve to može iznijeti na svojim plećima treba biti ponosan znajući da je dotakao tajnu ljudskoga življenja.

Ovo je inače druga donesena pjesma u zbirci koja se skladno nadovezuje na onu prvu Gdje je sve počelo. A počelo je tamo gdje su prsti sklopljeni za molitvu ispleteni u babine pletenice. I kad se prožive mnoge godine, progaze mnogi puti čovjek shvati: »Nisam sama, a sama sam./ Na početku.« Uvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Tek kada dođemo pred svoga Boga ne ćemo više biti sami i ne ćemo više biti na početku. Tada ćemo biti pred blizinom koja nas posvema ispunja i koja nam je razotkrila sve tajne.

Ali da ne bismo krivo shvatili pjesnikin govor zapazimo da treća pjesma nosi naslov Na Brijegu. Nad tim brijegom i svima u okolici caruje davno sagrađena crkva. Tu je sada dom Ane Soldo, dom satkan od slika koje se slažu u obiteljski album obogaćen i onima iz djetinjstva i mladosti. Slijedom toga kome drugom posvetiti knjigu prepunu tih slika nego svoje grane listu. Život se, naime, nastavlja, ne staje, on je samo trenutak prolaznosti u beskraju vremena. Kazuju to naročito dojmljivo pjesme ispjevane kroz razmišljanje o svojoj djeci, o djetinjstvu, o životnoj zaigranosti. One su također u potki svega o čemu se govori u ovoj zbirci.

Iako Ana Soldo nema baš previše godina, čezne za onim što je nekada bilo, jer mnogo toga se jednostavno promijenilo. Htjela bi ponovno udahnuti život tom krajoliku gdje je odrasla. »Ovdje su nekada ljudi putovali/ Sad je tišina/ Nema vlaka/ Nitko ne zna ni kako se zvao peron/ Dječaci su ovdje nekada pjevali u zoru/ Odlazeći u grad« (Vraćaju li se kući laste) Tu je ona doživjela i rat, kao djevojčica, Domovinski. »Sad još u snovima ispod zatvorenih kapaka,/ prebire mi kosti./ Kao da nije bio./ Kao da jest.« (Bio je – bolje da nije). Nije osjećala bol samo za svojima, nego i za drugima kojima je također nanesena strašna bol. Zbog toga i jest mogla napisati pjesmu o Srebrenici (Kako je stao život). Bilo bi dobro kada bi i drugi znali napisati pjesmu o našoj boli. Tada bi manje bilo rata u našim mislima i životu, tada bismo lakše prepoznali dobro i u onome drugome. Ali to su već neke političke teme.

Sažimljući rečeno i ono tek naznačeno možemo zaključiti da je naša pjesnikinja, kako reče, pala s kruške spretno se dočekavši na noge ili oslonivši se čvrsto o zemlju. A takvi su pjesnici zaslužni za čitanje, otvaraju nam oči, ne uzimaju nam uzalud vrijeme. Stoga bi bilo poželjno da pjesnikinja nastavi putem kojim je pošla, putem pjesništva istkanog od iskrenosti i zaogrnutog estetikom lijepoga i dobroga.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Široki Brijeg, 1. lipnja 2023.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 30. kolovoza 2023.