Stjepan Šešelj, Vode koje me okružuju, Matica hrvatska, Zagreb, 2025.
Njegovo je djelo šire od ovih 200-tinjak stranica pred nama. Stjepan Šešelj. Ime iz književnih rubrika, kulturnih i društvenih događanja. Kako prije razdjelnice, a to je, dobro znamo, Domovinski rat, tako i danas. Čitamo njegove pjesničke zapise i drago nam je to činiti. Ne mučimo se s napisanim, nego se pitamo kad prije dođe kraj.
U pitanju su Šešeljeve sabrane pjesme. Od pet objavljenih knjiga, te onih pjesama što ih je pisao za pjesničko/grafičku mapu i onih koje je pisao da se razonodimo, tamo u vrijeme karnevala. Odmah recimo, povezane međusobno tako čvrsto kao suvremene karike lanca na nekim starim dverima.
Pjesnik se ne zameće stećcima niti opterećuje pomodnostima. On je čvrsto ukorijenjen u svoj zavičaj i svoju domovinu. Ali opet to nije neko mladenačko ili čak ino naricanje nad nečim oko nas. Svjestan je svoje odgovornosti i tu odgovornost rado nosi. Zna da nije samo jedinka koja je zatvorena u svoj mali svijet, nego i dio cjeline koja opet nije zatvorena u samu sebe već je otvorena prema vječnom, zvali to Bogom ili svemirom.
Njegove pjesme prožete su ovakvim postavkama poput nekog starog zida prožetog određenom smjesom da ne bi nahrupila vlaga. Zrcalo su u kojemu se možemo i sami ogledati te izvući određene zaključke i za svoj hod prašnjavim ovozemaljskim stazama.
Ne mislimo ovim govorom izreći da je Šešelj pjesnik ovoga ili onoga nadahnuća. On je jednostavno pjesnik. A u tim njegovim pjesmama zrcali se sve ono što su podneblje i život nanijeli u njegovu dušu ili u njegovo postojanje. Recimo jasno da je svjestan svoga hrvatskoga podrijetla, svjestan svoga katoličkog podrijetla, svjestan svoga neretvanskog podrijetla i da više ne nabrajamo. U svemu tomu kreće se lagano kao što se jegulja, koju često voli spominjati, kreće u vodama Neretve.
Iz svega izrečenoga nije čudno da je svoju prvu zbirku pjesama nazvao Škrapa. Objavljena je, za neke davne a za neke jučerašnje, 1970. Prisjetimo se da se tada pomaljalo Hrvatsko proljeće. Već se odvila bitka za hrvatski jezik onom poznatom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika čime je s naših leđa zbačen okov tzv. Novosadskog dogovora ili stapanja različitih nacija i jezika u jednu naciju i jedan jezik, s imenom jugoslavenski. Navest ću čitavu pjesmu kojom se otvara i zatvara ta knjiga. »Škrapa/ U kamenu što bode/ Tri spužića/ Mušice/ I put sunca nestajanje vode/ Sparina je/ I netko/ Kao/ Iza golih brda« Tko imalo poznaje Šešeljev kraj, Dalmaciju ili Hercegovinu zna o čemu se zapravo radi ili kako je to kada upeče zvizdan i upali kamen.
Pjesma je škrta izraza, baš kao i sve ono o čemu Šešelj u njoj govori. Takav je on ostao i u svim ostalim zbirkama, iako su mu pjesme nastale u ili nakon Domovinskog rata nabijenije riječima i naravno značenjima. Nije ni čudo. Prije je nastojao puno toga reći u kratkoći izraza, da usijane jugokomunističke glave ne bi odmah shvatile o čemu se zapravo radi. A on je sa svojom domovinom čekao onoga nekoga tko zove iza golih brda, kako kaže pjesma.
Osobe koje nastanjuju jedan ovakav pjesnikov svijet zacijelo su i žene u crnom. Ponio je tu sliku iz svoga kraja i iz drugih hrvatskih krajeva. Valjda dobro znamo o čemu se tu radi, valjda dobro znamo što su slučajni pobjednici u Drugom svj. ratu učinili hrvatskom narodu. Šešelj se ne boji u »ona vremena« ispjevati sljedeće stihove: »Žena u crnom/ Mom oltaru dohodi/ Žižak užgati/ Plam na dlanu/ Osta/ Crn zjâp tuge njezine«. Koliko je samo povijesti ili našeg hrvatskog usuda utkano u ovu pjesmu?! I nakon ovoga zadnjeg rata, ali sada smo pobjednici iako još mnogo toga ima za učiniti boljim.
Drugim stilom, ali istim temama i zvukom svoje pjesme stvara i Ivan Tolj. Prisjećam ga se sada ovdje u sjeni crkve sv. Stjepana, jer potječe iz nedalekog kraja, župe Čerin. Afirmaciju je doživio, kao i Šešelj, u našem stolnom gradu Zagrebu, ali to ga nije iskorijenilo iz njegova kraja. Dobro je ovo kratko spomenuti da pjesnici, književnici ne lutaju za varljivom slavom. Radije neka ostanu svoji pa će ih slaviti kada ih nitko ne bude slavio, jer njihovi ih ne će zaboraviti.
No, idemo mi ipak dalje. Ne ćemo sada nastaviti razmatrati zbirku po zbirku, ali ćemo ipak reći da je Šešelj onu drugu izdao 1977. Ugušeno hrvatsko proljeće, hrvatska mladost iz iseljeništva koja dođe podignuti ustanak nije mogla pucati na svoje koje jugokomunisti staviše u prve redove pa priniješe osobnu žrtvu na oltar domovine, svuda naizgled pustoš i tama. A pjesnik se onda okrenu očevini te nasta zbirka Očina. »Lov se izlovija/ Bog se izmolija! Idite/ Povijest močvare domi se u meni«
Ta povijest nije samo s ove strane mora, da uporabimo Šešeljev izraz, nego i »Z one bane«. Pjesnik tu misli na molizanske Hrvate. Ali ne samo na njih. Njemu su dragi svi Hrvati razasuti diljem svijeta u različito vrijeme i na različite načine. Među njima na posebno se ističu pripadnici plemena Croatani u pustoj Americi, kako puk voli reći. Jednoga dana razbi se u tim krajevima brod gospara, jer je sv. Vlaho vjerojatno spavao, našali se pjesnik, te se brodolomci pomiješaše s domorocima ili Indijancima i nasta novo pleme pod kapom nebeskom. Živjelo je sretno i zadovoljno, unatoč svim poteškoćama.
I u domovini je bilo tako. Skupljali smo događaje i uspomene u srcu, ali i u predmetima. Htjeli smo sve to biti mi. Radi se zapravo o škrinji, kako glasi naslov jedne od pjesama iz zbirke S juga glasnik (2006.). Šešelj lagano otvara tu dragocjenost nekoga hrvatskoga doma i širom otvorenih očiju gleda što se u njemu nalazi. A tamo su od ljubavnih pisama do oskudnog ruha pučkoga te bajama, oraha, dunja, smokava... svega što je predstavljalo tipični hrvatski dom odvajkada. Odiše lavandom i sjećanjem na nježne bakine, majčine... ruke. Bića smo zagledana u svoj iskon.
Da, upravo to predstavljaju ove sabrane Šešeljeve pjesme: iskon, njegov, naš, svačiji. Ne možeš naprijed ako ne znaš tko si, ako ne pjevaš pjesmu svojih pradjedova i prenosiš je dalje svojoj djeci. To je tek prava multikulturalnost, koju naizgled tako vole neki s puno novca i malo pameti ili samo s malo pameti. Nije ona dovođenje nekih s kraja svijeta na razne načine u naše sredine, pa onda niti oni niti mi znamo zbog čega su zapravo tu. Zapravo, možda oni i znaju. Kršćanski i zdravo ljudski gledano, multikulturalnost je odanost svojim korijenima i onda izmjena toga iskustva bez napetosti. Tek na taj način stvara se novi, bolji svijet.
Kao što i mi rado čitamo ove pjesme, tako su ih rado čitali i prethodni naraštaji. Šešelj je pjesnik kontinuiteta, ukorijenjenosti, pjesnik koji sebi ne umišlja da je središte svijeta. On samo pjeva o svijetu oko sebe i u sebi te je Bogu zahvalan da je zapao baš njega. Time je zasluženo stekao visoko mjesto u hrvatskoj književnosti. Uvjerimo se u to svojim osobnim čitanjem.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Opuzen, 22. srpnja 2026.