Vladimir Pavlović, Izabrane pjesme, Ziral – Općinsko vijeće, Mostar – Čapljina, 1997.
Varijacije
Bila je godina 1971. Mjesec siječanj. Dan 27. Rodila se »Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku«. Potpisnici: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanislav Bašić. Njih sedmorica. Godina 1987. Ne znam koji mjesec i koji dan. Opet Sarajevo. Slušam Vladimira Pavlovića i još jednoga na nekoj književnoj tribini. Tamo negdje popodne. Svega desetak slušatelja. Komunizam još caruje i ne zna se dokle će. Na upit što trenutno čita Vladimir Pavlović bez da trepne okom izjavljuje da čita stare hrvatske pjesnike. Zastao sam začuđen i upamtio sve to. Pa je došao Domovinski rat. Nestalo jedno vrijeme granica i mitničara. Ali ponovno dođoše i svakim danom bivali su sve čvršći. Pavlović se na to mrštio, ostajući i dalje uspravni hrvatski pjesnik i književnik.
Ovo su stvari koje mi se pojavljuju u mislima kad god se spomenem Vladimira Pavlovića. Borio se za svoju okolinu i svoj dom, ostajući uvijek čovjek pogleda uprtog u daljinu. A taj pogled nastojao je razbiti tminu, učiniti da konačno dozrije drukčije vrijeme nego što trenutno vlada. Bio je domoljub s obrisima čovjeka koji je iskusio komunizam. U njemu je tinjala iskra slobode, ljepota našega juga, umilnost hrvatskog jezika. Svugdje je to nosio sa sobom i time napajao svoju okolinu. A kad je došlo vrijeme da smiješ reći što misliš o komunizmu, onda nije psovao i vikao na njega, on mu se jednostavno narugao. Nezaboravna je ona njegova proza Kad su se koze smicale. Prepoznavali smo u njoj i svoje krajeve, i svoje okolnosti, i svoje misli. Ne treba mrziti, ali se ne treba ni dati probisvijetima koji igrom slučaja osvojiše vlast. Moraš čuvati dostojanstvo u sebi.
Pjesništvo koje Pavlović ispisuje zaista je prožeto dostojanstvom. Lagano to prepoznajemo u izboru pjesama pred nama. Radi se o sljedećim zbirkama: Riječi; Elegija o kralju; Vrijeme vatre; Zamak u pljusku; Grivna; Zemlja zebnje; Korablja; Tmica; Mirta; Stigma; Genezaretska plavet; Gral; Getsemanska ura. Sve ove zbirke odaju zagledanost u ono što je životodajnije u nama. Dok naranče zriju, dok se sjećaš Galileje, dok ispraćaš mladiće na vojnu prolazi život. Ćutiš to najbolje u bolničkoj sobi, u mirisu prijelaza u onostranost, u promatranju lijeka bez kojeg bi tijelo stalo. Kako u takvim trenutcima možeš pomisliti da ti nema ravna na ovoj zemlji i da ti onostranost ništa ne znači! Suludo. Pavlović duboko proživljava svoje ovozemne dane pripravljajući se polako na taj neminovni prijelaz. Bit ćemo to mi, ali neki drugi mi. Tamo se samo može s Bogom ruku pod ruku, ćuteći što je Galilejac poručivao svojim riječima.
Naveo bih sada ovdje Pavlovićevu pjesmu Onaj što kruh topli razlomi među nama. Držim da je idejno sržna u njegovu pjesništvu. Uvjerimo se sami. Onaj što kruh topli razlomi među nama pravedno/ podiže ruku prema čelu u znak strpljenja. I duboke/ mu brazde na licu znamenje mudrosti i patnje. On/ nam podijeli blagoslov i nasitismo se u miru i mnogi/ se spominjahu mrtvih žudeći s njima blagovati./ Tada smo uzeli svi od pepela. Vjetrovi su ostatak/ raznijeli po beskraju. Bijaše polegla trava pod našim/ stopalima i peludom nam nosnice ispunjene./ O kakva krepost proljetna. Raspoznajemo šumove svibnja/ što hrli s planina i okrutne se vojske razilaze,/ a u našem pjevu bruji ushićenje./ Kad bismo mogli svojim nakanama gospodariti,/ kad bismo znali prezrivo odbaciti bezumlje,/ život bi naš u miru bio nastavljen i prepustili bismo/ se umnoj šutnji i pomislima na naša krotka stada. Osjećamo li u ovim naoko jednostavnim stihovima pregršte ljudske mudrosti?! Miran si i stamen. Ne daš da te pregazi bilo koja sila jer ti znaš odgonetku života oko sebe. Živiš i puštaš druge da žive. Izgleda lako, ali je tako složeno kad svojim nakanama ne znamo gospodariti.
Pavlovićevo mirotvorstvo se itekako zrcali u pjesmi koja time naoko ne bi trebala mirisati. Promatra dječake kako odlaze na vojnu. Kao da ih ispraća na svadbenu svečanost, a ne tamo gdje smrt vreba iz zasjede. To su dječaci koji ne haju ni za što drugo osim hoće li odgovoriti zovu domovine. Nastoje biti razvijen stijeg, stijeg uvijek pripravan pasti na pola koplja. Dogodi li se to onda će vjetri po njihovu tragu tuliti, a neko vrijeme i zemlja će za njima mirisati. Nakon toga splasnut će glas. Ovdje je u pjesniku progovorilo životno iskustvo, svakidašnji čemer. Nisu svi spremni biti razvijen stijeg. I takvi nastoje zaboraviti one koji se nisu bojali. Nažalost previše ih je, kao da nam poručuje taj zadnji stih. Je li to tako? Ne bih htio ispravljati ni pjesnika ni stvarnost. Učinimo sve da u našoj sredini uvijek bude živa svijest o onima koji su pali i nama omogućili koracati stazama slobode.
Ako te prelome u životu, postaješ olupina. Poručuje nam se to u istoimenoj pjesmi. Ostaje samo jarbol stršiti prema vjetru, utihnule su sve mogućnosti, sve plovidbe. Rane su preduboke, nisi više tvrđava, nisi više brod. Olupina. Potresu ove riječi. Činimo li sve da se ne obistine u našemu životu? Pjesnik nas očito tjera na takvo razmišljanje. Uzalud more kraj nas, ako nismo sposobni zakoračiti u njega, ploviti punim jedrima. A ono šumi u nama, preporađa nas samo ako znamo prepustiti mu se. Tad će i naranče zamirisati, pa mirta, pa razgranati se sunce, pa... Ploviti se mora, jer sve drugo izgubljenost je u prikrajku.
Ako znaš tko si i što si, onda ti ni miris inkunabula ne će biti tuđ. Kazivat će ti o bivšim vremenima, vremenima kad je također bilo čemera i jada, ali su tvoji preci uspravna čela išli u budućnost pred sobom. Možda pauci vrludaju po hrptu pergamene, možda su dani tmasti. Slova donose treptaj duše i ti znaš da si odnekuda potekao. To je tvoja povijest, ma kakva bila, i ti je voliš. Zato ti ne će biti teško kasnije čitati Marula, pa čak rabiti i neke njegove riječi. Želiš time premostiti vrijeme, doviknuti mu da ti ništa ne može. Odnekuda smo pošli i nekamo idemo.
Iznesenim nipošto ne želimo reći da je Pavlović nesuvremen pjesnik. Dapače. Duboko je ukorijenjen u sadašnjost. Samo ona nije njegova tamnica, nego tek blijedi okvir u kojem postoji. Otvoren je kako prošlosti, tako i budućnosti. Nastoji biti bolji nego što je bio, izvlačeći iz života mudrost koja ne prolazi. Njegovi stihovi ne zvuče prazninom, nakinđurenošću. To su radije smjerne, duboke molitve. Dotakli smo život i šapćemo drugima kako to izgleda. A može izgledati dobro, ako to zaista želimo.
Pavlovićevo je pjesništvo, dakle, misaono. To je i onda kada rabi lirske motive. Sve ima svoj smisao i nismo biljka na vjetru. Zbog svega toga ljudi rado za njim posežu. Istina, o njemu se nije govorilo dovoljno ni kad je bio živ, a ni sada. Silnice kojima njegovo pjesništvo odsjeva jednostavno se nisu sviđale još uvijek ukalupljenoj hrvatskoj književnosti. To je ona književnost nastala nakon Bleiburga, nakon što su uz ostale tamo smaknuti i veliki hrvatski ljudi od pera. Ona se stavila u službu komunizma i još uvijek tapka u njegovom mraku. Zbog toga se i o »Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku« dovoljno ne govori. Ali ne smijemo razočarano odmahnuti rukom, jer smo dječaci koji idu na vojnu, spremni pasti na pola koplja, da još jednom ponovimo Pavlovićevu misao. I to će nam donijeti pobjedu, i to će nam donijeti oslobođenje.
Miljenko Stojić
X. neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret, Metković, 25. rujna 2014.; glasbrotnja.net, 27. rujna 2014.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 5. listopada 2014.; hrsvijet.net, 3. kolovoza 2014.; Stjepan Šešelj (uredio), Deseti neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret. Zbornik, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb – Metković – Čapljina, 2015., str. 83. – 85.