Monika Sušac, Možda mene čeka neki novi svijet, Vlastita naklada, Čapljina, 2016.
Kad čovjek uzme u ruke knjigu osobe koju ne pozna niti osobno niti preko literature, ne ostaje mu ništa drugo nego najprije pogledati životopis, iako ni to uvijek ne pomaže. U ovom slučaju te škrte riječi mislim da su nam odškrinule vrata knjige pred nama.
Govor je o dvadesetogodišnjakinji, kako sama spisateljica naglašava u uvodu. I puno i malo godina. Puno ili dovoljno za započeti spisateljski život, a malo da bi se pred nas rasprostrla njegova zaokružena slika. Ovo je zapravo postavljanje temelja. Tko smo, što smo, gdje smo? Koliko god da nam je godina, ta pitanja su itekako važna. Onaj tko ih zaboravi i odmahne rukom, jednoga dana naći će se na dnu života. A tada može biti kasno, jer ustajanje nakon pada puno je teže nego se odhrvati tome padu.
Glavna nit vodilje ove knjige jesu, čini mi se, riječi sa 6. str.: »Moja poruka prije čitanja jest da moramo pustiti životu da nas oblikuje u ljude, ali da moramo ostati svoji. Postati i ostati čovjek nije jednostavno, ali je moguće.« Pa onda dodaje: »Ja samo slijedim svoju zvijezdu sreće, zahvaljujem Bogu na svakom novom danu i... živim!« Hrabro i zahtjevno rečeno. To može učiniti samo onaj tko je o svemu dugo razmišljao i onda zaključio kojim mu je zapravo putem krenuti. Znamo, bezbroj ih je, ali je samo jedan onaj naš, samo jedan po kome će nas prepoznavati i pamtiti. Kako taj put zamišlja Monika Sušac?
Završilo je vrijeme odrastanja, treba polako prijeći prag zrelosti. Društvo nas u to gura već s 18 godina. Iza nas ostaju uspomene. Negdje smo završavali školu, negdje se bezbrižno igrali, u nekoj smo obitelji gledali zabrinute roditelje kada dođemo kući, roditelje koji idu na posao, koji naglašavaju da tako čvrsto vjeruju u svoje dijete, i ništa nismo razumjeli (str. 14.). Ali sada počinjemo razumijevati, jer nam se događa onaj istinski, tvrdi život. Zar baš moramo u njega zakoračiti? Monika uzima u ruke pero i piše svoju knjigu. »Slobodno je mogu nazvati svojim osobnim psihijatrom bez diplome. Sve što želim reći nekome, zapravo kažem njoj. Ona šuti i sluša« (str. 18.) A mi je nakon svega čitamo, dometnimo.
Da bi se prešlo prag, uputilo u nekom novom smjeru, iza sebe treba pomno pospremiti stvari inače će nam put biti opterećen neraščišćenom prošlošću. Ujedno će nam to odgovoriti na pitanje a kamo bismo zapravo trebali poći. To je ta druga crta izražena u ovom djelu Monike Sušac. »Zamolila bih godine da ne lete ovako brzo, kako bih se mogla pohvaliti samostalnim izlaskom iz labirinta u što kraćem roku. Neka uspore malo, gdje im se žuri? Želim izgovoriti što manje ružnih riječi pri izlasku iz njega i zakoračiti na veliku livadu bez ijedne prepreke.« (str. 50.) A kamo nas, ili kome, ta livada vodi? Taj upitnik blješti pred našim očima.
U ovim se krajevima pretpostavlja da svi vjerujemo u Boga. Sami znamo da to nažalost nije tako. U Monikinom slučaju nasreću jest. Ona zna da preko Boga dolazi do drugih ljudi i do svijeta oko nas. Ali nije to slatkorječivi odnos, to je odnos dubokih spoznaja. Život i titule su prolazne, svi smo ravnopravni kada dođemo pred svoga Boga jer on određuje kakva će nam biti vječnost. (str. 22.) Ne će to činiti onako odoka, nego prema našoj ljubavi, pozornosti, vjerovanju, jednostavno duši (str. 23.) Zahvaljujući ovakvom postavljanju stvari spremni smo tražiti blizinu i u onome drugom oko sebe. Nije važno što nam je zapravo, važno je što smo mi u njegovim očima. Na taj način iskusuje se nova dimenzija života, ona koja nam u isto vrijeme kaže i da je sve prolazno i da smo itekako važni na ovom svijetu.
Iz rečenoga da se iščitati da je djelo pred nama napisano iz čisto ženske vizure. Nije to nedostatak, dapače. To mu daje izvornost. Spisateljica nas ne zamara knjigama koje je čitala i koje joj se sviđaju, ne nastoji biti suvremena pa zbog toga prostači, ne nastoji postati poznata pa cijena neka bude koja mora biti. Ne, njoj nije stalo do toga, njoj je stalo do pronalaska srži života, onako kako ona to može doseći svojim sposobnostima koje nisu niotkud nego joj ih je dao dobri Bog. I zbog toga njezino djelo odiše izvornošću, bez obzira dopalo se čitatelju ili ne.
Jezik koji je uporabljen jednostavan je, lišen želje da se isprazno dopadne. Spisateljici je od toga važniji sadržaj, poruka, poveznica prema čitatelju. I tako na kraju dobijemo dnevnički oblik, ono hrabro zapisivanje svojih misli koje će možda netko nekada čitati.
Da se opet vratimo Monikinom životopisu na zadnjoj korici. Posljednja rečenica, izdvojena od drugih, kaže: »Ovo je njezina prva objavljena knjiga.« Očito, bit će ih još. Hoće li to biti knjige iz međunarodnih odnosa i diplomacije, ekonomije, zaštite okoliša, tek nam je vidjeti. A i čini nam se da i Monika to gleda. Dara za pisanje ima. Na koju god stranu okrenula, u tome će biti njezina duša, ova naša domaća, hercegovačka, hrvatska. Stoga joj želimo sretan izbor i čestitamo na ovom početku.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Čapljina, 18. ožujka 2016.; glasbrotnja.net, 21. ožujka 2016.