Uri Dan, Mossad, 50 godina tajnoga rata, Naklada Jurčić, Zagreb, 1999.
Dobro je kad novinar napiše knjigu, a posebno je to dobro kad je napiše dobar novinar. Jedan od takvih je zacijelo Uri Dan. Sve da i nije, knjiga Mossad, 50 godina tajnoga rata, učinila bi ga takvim. Pitanje je sad samo zašto je ta knjiga dobra?
Jezik kojim se Uri Dan služi u knjizi jasan je i čitljiv. Događaji o kojima se govori izneseni su u isto vrijeme i dovoljno kratko i dovoljno dugo. Tome je zacijelo pridonijela postavljena struktura knjige. Iz naslova bi se možda dalo očekivati da će ta knjiga biti sustavno povijesno usmjerena. Ona to zacijelo nije i čini mi se da je to njezin dobitak. Na nekom drugom mjestu mogu se naći povijesne činjenice o Mossadu. No, na tom nekom drugom mjestu ne mogu se naći činjenice koje Uri Dan iznosi. On ih je saznao zahvaljujući svom domoljubnom i novinarskom angažmanu. Da bi ih lakše obradio, donosi ih pred nas u liku različitih ogleda koji, ipak, imaju neku zajedničku središnju nit. Naslanjaju se i prelijevaju jedan u drugoga. Na kraju imamo čitljivu knjigu, knjigu za kojom će mnogi posegnuti zbog sadržaja koji donosi.
Teško je naći nekoga tko nije čuo za Mossad. Ta tajna služba proslavila se tijekom godina borbe za nezavisnost Izraela svojim hrabrim uspješnim djelovanjem. Činila je i nevjerojatne stvari. Zbog toga je uskoro postala oznakom za predanost i uspješnost. Vjerovalo se da je savršeno ustrojena i da nema toga što ona ne može postići. Uri Dan nam naprotiv otkriva da to nije baš sve tako. Mossad je kao i svaka druga služba imao svojih uspona i padova. Znao je i pogriješiti i ne biti budan kada je to trebalo biti. No, sve u svemu, uspješno je brodio morem koje je bilo pred njim. Uspijevao je to postići zbog ideje koja je utkana u temelje Mossada: izraelska država više nikada ne smije pasti. Ta ideja nadahnjivala ih je da učine neočekivane stvari, postignu uspjeh tamo gdje nitko drugi nije vidio uspjeha. Uri Dan čak tvrdi da je izraelska država dobro plovila naprijed samo onda kada je i Mossad čvrsto jahao u sedlu. Odatle i njegova očinska briga i zahvalnost Mossadu.
Nisam baš uvjeren da raznorazni ovosvjetski mirovnjaci vole iščitavanje ove knjige. Ćutim da je ona za njih bešćutna. Uri Dan, iako po njegovu svjedočenju nikada nije bio uhoda, nadmoćno se kreće u svijetu uhoda. Nisu oni za njega svijet iz polutame, već ozbiljni djelatnici na ozbiljnom poslu. Odaje im priznanje kada uspiju u svojim pothvatima, kritizira ih kada dopuste da ih nešto smete u tomu. Pritom nikada ne dovodi u pitanje opstojnost Mossada ili neke druge slične udruge. Za njega je prirodno da one postoje, kao što je prirodno da čovjek diše zrak oko sebe. Pojam domovine nije već odgovoreno pitanje, već nešto o čemu se svaki dan raspravlja i pokušava se živjeti njegove vrijednosti. Želi Uri Dan živjeti u miru kao i svi drugi ljudi na ovome svijetu, ali to ne znači da će pomiješati žrtvu i krvnika. Razdvaja jasno jedno od drugoga i pokušava i sam doprinijeti pobjedi svoje domovine. Naravno da se može raspravljati o naravi njegovih političkih pogleda i načina rješavanja političkih kriza. No, to nije zadatak ovoga prikaza.
Uri je Dan svjesno vojnik svoga naroda. Iako zagovara i živi demokratski način života, zbog potreba domovine spreman je ponekada i zažmiriti. Tako priznaje da neke stvari nisu baš po demokratskim metodama, ali da su u danom trenutku neophodne. Zbog toga se ne protivi ni kad u izraelskoj državi uhićuju novinare zbog toga što su objavili nešto što nisu trebali objaviti. Razumije i svakodnevnu ustaljenu cenzuru koja je određivala koje se vijesti smije, a koje ne smije objaviti zbog sigurnosti izraelske države. Iako razumije ovakav način ponašanja, Uri Dan ipak čeka dan kada sve to ne će biti potrebno i kada ni on sam ne će više morati biti u prvim borbenim redovima. Dok se to ne dogodi, spreman je surađivati na pobjedi svoga naroda iako ga nitko na to ne tjera. Ta novinar je i može se lako sakriti iza tog naslova. On to ne želi. Čak dragovoljno sudjeluje u bitkama i izvješćuje onako kako to od njega traži njegov domovinski osjećaj. Hvali se da nikada nije odao tajnu, iako ih je mnogo znao i zna. Na tragu toga je i njegov odnos prema Mossadu. Piše o njemu, ali ne tako da ga ugrozi iz ovoga ili onoga razloga, nego da pobudi razumijevanje za njega. U knjizi ne otkriva ništa što se već nije prije znalo ili otkriva samo ono što je već dospjelo do toga da se otkrije. Da je drugačije, zacijelo bi ga stigla kazna kao mnoge iz ove knjige.
Još jedna važna crta knjige jest odnos prema velikim silama, kako Mossada, tako i Urija Dana osobno. U toj crti bolno sliče na naša hrvatska iskustva. Interesi velikih sila i malobrojnog izraelskog naroda počesto se ne podudaraju. No, to nije razlog da se posustane. Izraelci neprestano traže načina kako što više utjecati na svoju sudbinu, pa zbog toga u određenim trenucima čine poteze koji u danom trenutku ne odgovaraju velikim silama. Ali odgovaraju njima. Poslije se pokazuje da je to bilo dobro i za jedne i za druge. Ponekada unatoč svome uvjerenju paze na interese velikih sila i nakon nekoga vremena sa zaprepaštenjem otkrivaju da su sigurnost svoje zemlje itekako doveli u pitanje. Uri Dan nemilosrdno osuđuje sve te pogrješne poteze, pa se ponekada može učiniti da namjerno baca ružno svjetlo na svoj narod. Ali to je samo privid i ništa više. Uri Dan istina radi za senzacionalistički časopis Maariv, no objavljuje samo takve senzacije koje ne mogu naškoditi njegovoj zemlji. Kada ponekada prije Mossada dođe do određenih podataka, spremno mu ih ustupa ne želeći razgovarati uopće o nekoj cijeni za tu uslugu. Kaže da ne može naplatiti važnu obavijest svome narodu.
Najnovije vijesti kažu da Palestinci uspostavljaju svoju državu, oni isti Palestinci koji su glavni junaci ove knjige. Time kao da i ova knjiga gubi na svojoj važnosti. No, tko zna, možda je ona samo uvod u neku drugu knjigu Urija Dana. Bilo bi dobro kada bi ta knjiga bila sretni završetak teškog puta razumijevanja dva naroda. No, bit će teško. Svjedoči nam o tome i ova knjiga.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Kulturni mozaik, Međugorje, 11. veljače 2000.