Silvije Tomašević – Grzegorz Galazka, Ivan Pavao II., Slobodna Dalmacija, Split, 1995.

Monografija na čijem predstavljanju imamo čast večeras prisustvovati, kao što svi znamo, nosi naslov Ivan Pavao II. Ja bih joj se usudio dodati podnaslov »knjiga o čovjeku«. Više nego govor o Papi, ovdje je govor o čovjeku. Kroz ispisane listove i snimljene fotografije prosijava hrabro i u isto vrijeme blago lice koje u ovim trenucima obnaša ulogu sv. oca Pape.

Odmah recimo da je djelo znalački dovedeno do kraja. Jasni govor, ljepota rečenica Silvija Tomaševića i zanimljivost snimljenih fotografija Grzegorza Galazka čine lijepi okvir za sliku Pape čovjeka. To je slika koja ovome nemirnom i izgubljenom vremenu daje crtu postojanosti i smisla. Lijepo u predgovoru kaže kardinal Paul Poupard: »U Ivana Pavla II. najviše privlači pozornost očaravajući mase, osobito mladež - antifatalizam.« Dalje kaže: »Golema je njegova sposobnost dijaloga i s intelektualcima i s radnicima. On je zapravo jedan od njih, intelektualac i radnik istodobno. Filozof i moralist, ovaj je pjesnik i mistik radio u tvornicama«.

Monografija počinje temeljnim pitanjem kako se to bira Papa? Da, zaista kako se to bira Papa? Više - manje čuli smo i znamo o tehničkim pojedinostima toga izbora. No, u izboru ovoga Pape nije sve bilo »tehnika«. S ovim Papom promijenilo se dosta toga što je izgledalo nepromjenjivo i okamenjeno. Već spomenuti kardinal kaže: »Petrov nasljednik nije meteorit pao s neba, ili s mitskog letećeg tanjura, već dolazi iz tvrde gline u koju je Stvoritelj udahnuo svoj Duh. On je dijete svoga vremena prije nego što postaje ocem svoga naroda«. U njegovu biranju nisu sudjelovali laici kao nekada u povijesti Crkve što je doprinosilo nepredvidljivosti ishoda, ali je ipak njegov izbor bio neočekivan. On je prvi Papa koji poslije 455 godina nije Talijan, zatim je prvi Slaven i prvi Poljak koji je izabran na tu tešku dužnost. Zar mislimo da je to bilo slučajno i da ne bi bilo drugačije da su se malo više ljudi pitali? U izboru ovoga Pape Bog je imao velikoga udjela. Pokazat će to njegov kasniji rad. U isto vrijeme ovaj Papa pokazat će se kao dijete svoga vremena i kao onaj koji brižno bdije nad životom i napretkom Crkve. A takav nam je Papa upravo danas bio potreban. Zle sile u svijetu prepoznale su to i zato su ga pokušale ubiti.

Isto tako i za novinara Silvija Tomaševića koji piše tekst ove monografije mogli bismo reći da je dijete svoga vremena. Uz svo dužno poštovanje prema Papi ne zanima ga toliko sjaj njegove uloge, nego sjaj njegove duše. Ocrtava nam Papu u njegovim svakidašnjim ljudskim stanjima. Na taj način približava nam ga kao čovjeka kojemu se može približiti. No, to ocrtavanje ima svoju mjeru, tako da nam Papin lik iz svega izlazi jači i pročišćeniji. Vidimo ga u isto vrijeme okružena sjajem i u isto vrijeme skromna i ponizna.

Lijepo je pisac monografije spoznao da je temeljna crta Papina njegova odanost Gospi. Navodi Papine riječi gdje on kaže: »Odanost Majci Božjoj jedan je od najdubljih korijena u vjerskom osjećaju naroda, vezivno tkivo za zajedništvo i ljudsko razumijevanje. U njezino su ime koračali ljudi kršćanske Europe, stvarajući društvo inspirirano zakonima ljubavi, solidarnosti i mira«. Zar je onda čudno što Gospa međugorska u svojoj poruci od 25. kolovoza 1994. kaže: »Danas sam s vama sjedinjena na poseban način, moleći za dar nazočnosti mog ljubljenog sina u vašoj domovini. Molite, dječice, za zdravlje moga najdražeg sina, koji trpi, a kojeg sam ja izabrala za ova vremena. Ja molim i zagovaram pred svojim Sinom Isusom, da se ostvari san, koji su imali vaši oci.« Čuo je Papa već odavno Gospin govor u svome srcu i zato joj je povjerio tijek svoga papinstva. Odlazio je s krunicom u ruci na ona mjesta gdje se ona ukazivala kroz povijest i tamo se molio kao svaki drugi smrtnik. Imao je tada snage i govoriti ne o štovanju Gospe, kako su to prije njega govorili, nego o ukazanjima Gospinim. Papa kaže: »Marijina svetišta su kao dom Majke, mjesta predaha i odmora na dugom putu koji vodi do Krista. To su kovačnice, gdje se, preko jednostavne i skromne vjere «siromašnih duhom», ponovno dolazi u kontakt s velikim bogatstvom koje je Krist povjerio i poklonio Crkvi: sakramentima, pomilovanjem, milosrđem, dobročinstvom prema braći koja pate«. Mogli smo to iskusiti i ovdje u Međugorskoj župi kroz proteklih 14 godina. Gospa je preporodila hrvatski narod i čitavi svijet. Papa se javno još o svemu tomu nije izjasnio, ali jest privatno, kako nam mnogi svjedoče. To privatno izjašnjavanje je bilo pozitivno. Zato se sada nadamo da će pisac monografije po uzoru na svoja pitanja Papi prije dolaska u Hrvatsku, sada »dodijavati« Papi s pitanjima kada će u Međugorje?

Zaista velika je odlika ovoga Pape i njegova česta putovanja. Moglo bi se reći da je posjetio gotovo sve zemlje svijeta. Do njegova dolaska na čelo Crkve, Papa je rijetko putovao. No, on to sve mijenja. Putuje, poziva ljude na objed, druži se s njima. U tom njegovu ponašanju prepoznajemo suvremenu duhovnost kako nam je ocrtava današnja teološka znanost. To je duhovnost okrenuta čovjeku i Bogu u isto vrijeme. To se dvoje ne isključuje. Što se događa kada se to dvoje isključuje, najbolje smo vidjeli u sluđenom komunističkom razdoblju. Čovjek se potpuno izgubio, prekrižen je kao ličnost i ostao samo kao brojka. No, da ne bismo samo govorili protiv prošloga vremena prisjetimo se i da u tzv. zapadnom slobodoljubivom svijetu postoje slične tendencije. Papa je često puta progovorio protiv toga. Bezdušno oslanjanje samo na novac i vlast urodilo je time da se s ljudima, zapravo s čitavim narodima, provode krvavi pokusi. Nije važno što ljudi ginu, važno je ljude odviknuti od ljubavi prema domovini i priviknuti ih na ljubav prema čitavom svijetu. Ta ljubav nije ljubav koju nas Krist uči, nego ljubav u kojoj je čovjek izgubljen kao pojedinac. Sve se ovo događa zbog toga što se određeni svjetski moćnici i vlade žele dokopati vlasti nad čitavim svijetom. Često to lukavo rade pod krinkom brige za čovjeka.

Posebno su na udaru »mali« narodi i mlade države kao što je naša. Papa je to prepoznao i od početka bio je na našoj strani. Mnogi su mu to zamjerili, ali on se nije obazirao na to. Vatikan prije svih priznaje našu državu, što on prije toga nikada nije učinio tako rano za neki drugi narod. Prepoznao je da je pravda na našoj strani i da ta pravda mora pobijediti. Zbog svega toga Papa nam je došao i u pohode. Dočekali smo ga kao najvećeg prijatelja. Još se nije dogodilo da ga je toliko članova jednoga naroda, mjereno u postocima, dočekalo i pozdravilo. Zbog svega toga pamtiti nam je te trenutke. Ideologije ovoga svijeta proći će, ali ne će proći riječ Božja i uzor ljudi koji su tu riječ provodili u svome životu.

I na kraju još nešto. Ova monografija zaslužila je da joj se nađe mjesta u svakoj kućnoj i inoj knjižnici. Pokazuje nam kako se i onda kada se ima vlast može ostati jednostavan, prirodan i ljudski. Silvije Tomašević, uz pomoć fotografija Grzegorza Galazka, uspješno nam je to pokazao.

Miljenko Stojić

Predstavljanje u Hotelu Pax, Međugorje, 28. travnja 1995.