Print Friendly, PDF & Email

Hrvoje Mandić, Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću, AGM, Zagreb, 2021.

Prošla su pusta desetljeća otkada jugokomunisti zapališe Široki Brijeg, ali odjek tih događanja još se ne stišava. Pravdoljubivi drže da su hercegovački franjevci nevino pobijeni, kao i puk, dok sljedbenici zloglasnog jugokomunizma drže da su bili legitimni vojni cilj, kako reče nedavno bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Tko ima pravo? S tim se u koštac uhvatio Hrvoje Mandić, bez želje da brani jednu i napada drugu stranu, već da bi na svjetlo dana iznio istinu ne samo o veljači 1945. na Širokom Brijegu nego općenito istinu o držanju Hercegovačke franjevačke provincije kroz povijesne nedaće. Obranio je to kao svoj doktorski rad, a knjiga pred nama je ustvari njegova proširena doktorska disertacija.

Nadnevak 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu duboko se zario ne samo u tijelo Hercegovačke franjevačke provincije, nego i u tijelo hrvatskoga bića. Jugokomunisti ubiše i spališe 12. franjevaca, dan prije toga njih 6 u Mostarskom Gracu, dan poslije zametnuše trag njima devetorici, a nastavili su ubijati i dalje. Sveukupno u Drugom svjetskom ratu i poraću smakoše 66 hercegovačkih franjevaca. Ostale su progonili, tako da je do početka Domovinskoga rata njih 90-ak okusilo duže ili kraće vrijeme tamnicu. Neki su i podlegli ili ostali trajno narušena zdravlja. A ni puku nije bilo bolje. Za onih nekoliko dana koliko je jugokomunistima bilo potrebno da odu prema Mostaru, na Širokom su Brijegu napravili oko 330 stratišta i masovnih grobnica. Da zaključimo kako je sve bilo slučajno?!

»Jugoslavenski komunistički režim proglasio je Hrvatsko katoličko društvo sv. Ante stožerom razvoja ustaške mladeži, a pojedine hercegovačke franjevce glavnim rasadnicima ustaških ideja.« (str. 29.) Ovakav stav plod je dugog oponiranja stvarnosti Hercegovačke franjevačke provincije. Začetak mu je već u Prvoj Jugoslaviji. »Režimski represivni aparat vodio je kaznene postupke protiv hrvatskog stanovništva, ponajprije zbog duhanskog i agrarnog pitanja, kako bi slomio gospodarsku i novčanu moć stanovništva Hercegovine. Vlada Kraljevine Jugoslavije poslala je u lipnju 1934. skupinu od pedesetak poreznika predvođenih načelnikom Ministarstva financija iz Beograda u samostan u Široki Brijeg. Ta je skupina silom upala u samostan i izvršila pretres franjevačkih soba.« (str. 46.) Široki Brijeg označen je središtem hrvatstva i katoličke vjere koje treba gurnuti u stranu. Nedvojbeno da mu je tu slavu, za Hrvate pozitivnu a Jugoslavene i Velikosrbe negativnu, priskrbila poglavito glasovita Franjevačka klasična gimnazija. Započela je djelovati još 1889., a prva matura na njoj bila je 1918. u sam završetak Prvoga svjetskoga rata. Zemaljska vlada učenicima Gimnazije priznala je svjedodžbe. Ali uspostavom Prve Jugoslavije sve je činjeno da se ta gimnazija ako ne utrne, ono barem oslabi. Uzalud! Bila je elitna. Pred Drugi svjetski rat od 20 profesora njih 15 je imalo doktorate u svojim strukama.

Neka poglavlja ili neke teme Mandić je u knjizi dublje obradio, nekih se samo dotakao. Nabrojimo kako je postavio ovaj svoj itekako dobrodošao znanstveni rad. Nakon Predgovora dolaze 22 poglavlja: I. Uvod; II. Istraživanja povijesti Hercegovačke franjevačke provincije od 1941. do 1945. - literatura i izvori; III. Hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu u historiografiji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 1990.-ih do danas; IV. Kategorija »narodnih neprijatelja« i odnos KPJ prema njima; V. Hercegovačka franjevačka provincija u Nezavisnoj državi Hrvatskoj; VI. Fra Radoslav Glavaš i NDH; VII. Odnosi između fra Justina Medića i upravljačke strukture Provincije; VIII. Srpanjska diplomatska aktivnost fra Dominika Mandića; IX. Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Hercegovini od 1941. do 1943.; X. Hercegovački franjevci i imenovanje Petra Čule mostarskim biskupom; XI. Hercegovačka franjevačka provincija 1942.; XII. Odnos hercegovačkih franjevaca prema suprotstavljenim stranama u Drugom svjetskom ratu; XIII. Politička i vojna situacija u NDH 1944.; XIV. Hercegovačka franjevačka provincija u veljači 1945.; XV. Borbe za Mostar; XVI. Ubojstva hercegovačkih franjevaca na Bleiburgu i Križnom putu; XVII. Osuda i strijeljanje fra Radoslava Glavaša; XVIII. Ubojstvo fra Valentina Zovke i fra Andrije Topića; XIX. Odnos fra Dominika Mandića prema ubojstvu hercegovačkih franjevaca; XX. Pastirsko pismo i ubijeni širokobriješki franjevci; XXI. Biskup Petar Čule i Pastirsko pismo; XXII. Zaključna razmatranja. Razumljivo, tu je još popis kratica, izvori i literatura te kazalo imena. Vrijedilo je ovo navesti, jer nam zorno kazuje kako Mandić nije žalio ni truda ni vremena za dublji ulazak u problematiku pred sobom.

Možda bi neke ocjene u knjizi bile barem za nijansu i drukčije da sve nije moralo biti napravljeno prema mišljenju mentora i ocjenjivača. No, postavljen je izvrstan temelj za daljnje rasvjetljivanje ove problematike. Rasvjetljujući nju rasvijetlit će se i puno toga glede stradavanja hercegovačkog i uopće hrvatskoga puka u tim vremenima.

Iz mnoštva ličnosti i događaja izdvojimo za ovu priliku samo fra Radoslava Glavaša i fra Dominika Mandića. Prvoga su ubili u Zagrebu, a drugi se spasio jer je bio u inozemstvu. Naoko su različito djelovali, a ustvari isto. Fra Radoslav Glavaš bio je pročelnik Odjela za bogoštovlje pri Ministarstvu za pravosuđe i bogoštovlje koje se skrbilo i za vjerske prijelaze te mu se svašta prišivalo. Fra Dominik Mandić iz Rima, s odgovorne službe u Upravi Franjevačkog reda, nastojao je Provinciju usmjeravati u dobrom pravcu i pomagati joj koliko je mogao. Nije dokazano da je fra Radoslav Glavaš počinio bilo kakvo nedopušteno djelo. Ali je dokazano da je fra Dominik Mandić, zajedno s fra Leom Petrovićem kojega su jugokomunisti također ubili, štitio u Mostaru sve koji su bili progonjeni. Osim Židova, Srba, pojedinih pristalica HSS-a..., tu je bila i Olga Humo, komunistkinja i žena glasovitog komuniste Avde Hume. A zajedno s gvardijanom fra Grgom Vasiljem otvorili su u mostarskom samostanu i pučku kuhinju za mnogobrojne izbjeglice iz istočne Hercegovine i one u potrebi. Važno je primijetiti da Uprava Provincije, zajedno s fra Dominikom Mandićem, nema nikakvih posebnih primjedbi na rad fra Radoslava Glavaša, dapače s njim tijesno surađuje, dok u isto vrijeme zabranjuje svojim članovima miješanje u politiku te iz Reda otpušta fra Justina Medića koji se toga nije držao. Sve to Hrvoje Mandić lijepo iznosi i pita se što je prava istina o fra Radoslavu Glavašu. Očito nije ona koju su o njemu izrekli jugokomunisti, osudivši ga za pola sata na smrt zajedno s još 57 njih. Inače to je jedini ubijeni hercegovački franjevac kojega su sudili barem na nekakvom sudu.

Mandićeva knjiga pred nama jedno je od onih djela koja mijenjaju dosadašnja shvaćanja. Podigla je zasluženi spomenik Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, a i samome njemu. Na temelju činjenica progovorila je o bolnim i teškim temama znanstveno i ljudski odgovorno. Općenito gledajući njezine postavke nije moguće pobiti, samo ih se još može obogatiti novim saznanjima. Sagledao je, dakle, istinu u cjelini. To je uvijek bila i bit će odlika dobrih povjesničara.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. veljače 2022.; Hrvatsko slovo, 11. veljače 2022., str. 26.

Osobno