AA. VV., Bleiburg. Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata, Matica hrvatska, Split, 2025.

Negdje oko 16.00 na Bleiburškom polju, nadnevka 15. svibnja 1945., započeo je Hrvatski križni put. A u taj isti popodnevni sat, samo 7. veljače te iste godine, dogodilo se i ubojstvo Širokobriških mučenika, kako ih puk odmah prozva, na Širokom Brijegu. Njih 12, poput 12 apostola, položiše svoj život za svoju vjeru i svoju domovinu.

Knjiga pred nama, jedna u nizu s ovom tematikom, opširno govori o tom prvom koraku prema mučeništvu ne samo crkvenih osoba, nego i mnoštva puka Božjega. Partizani su se odmah dali na posao, nisu imali kad čekati. Jedino se nisu mogli razmahati do kraja zbog savezničkih vojski u okolini. Stali su ubijati ne samo zarobljene Hrvate, nego i domaće pučanstvo, o čemu se tek u posljednje vrijeme počinje više govoriti. A kada su se domogli slovenskih šuma, počela je industrija ubijanja ili genocid nad hrvatskim narodom.

Biskup Bogović nekoliko godina prije svoje smrti 2020. nazvao me i razložio mi svoju namisao o Hrvatskom križnom putu. Upitao me za mišljenje. Bio sam time počašćen. Uglavnom, držao je da je žrtva hrvatskog naroda šira od same Bleiburške tragedije. Ona je istina dala pečat toj žrtvi, pečat genocida, i zbog toga treba biti u temelju te žrtve. Gradeći na tome njegova je zamisao bila da obilježavanje našega Hrvatskog križnog puta započne na Bleiburgu kao na prvoj postaji. Tu je naš narod osuđen na smrt. Britanci nas, poput Pilata, predadoše u ruke razbojnika, bezbožnih partizana. I započe krvavi hod. Još otkrivamo postaje po Sloveniji, jednu krvaviju od druge, pa ih ne ćemo sada posebno navoditi. A u našoj domovini Macelj je zacijelo jedna od tih postaja. Tu je ubijeno do 15.000 Hrvata, podrijetlom s obje strane granice koja nas dijeli ali ne razdvaja. Sljedeće postaje idu stopama civila, vojnika, žena i djece koje su partizani nemilosrdno gonili sve do Đevđelije, najjužnijeg mjesta nesretne jugoslavenske tvorevine. Ali u Bogovićevoj zamisli postoji i postaja u Vukovaru, jer ti događaji samo su nastavak onoga što se događalo u Drugom svj. ratu i poraću. Prelazi sve to naravno i s ovu stranu granice, pa idemo do Memorijalnog centra Groblje mira, Radimlje i drugih stratišta. A nekoliko postaja ostalo bi praznima. Jednom godišnje kada se čitava župa ili čitava nad/biskupija okupi pomoliti se za svoje žrtve onda bi u te prazne postaje ubacila mjesta žrtvoslovlja sa svoga područja. I svo to okupljanje završilo bi krajem kolovoza na Bilima, a početkom rujna na Udbini. Tu bismo se okupili kao zajednica sjećajući se svojih žrtava. Zar nije ovo veličanstvena zamisao, nešto što bi što prije trebalo oživotvoriti!?

Vratimo se sada Maceljskoj postaji, o čemu nešto govorim i u ovoj knjizi. U djelu Frana Živičnjaka Vječni spomen ostali su zabilježeni mnogobrojni žrtvoslovni podatci. Dometnimo da je i sam trebao biti ubijen u Maclju, ali je tada to izbjegao, no ne i 1998. nakon objave spomenute knjige. On govori da je gvardijan Franjevačkog samostana u Krapini fra Ostijan Ostrognaj u samostansku kroniku zapisao da su se u Krapinu na Duhove 1945. vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije te da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini. Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci, svećenici i bogoslovi, pozvao ih je da dođu u samostan. To je dopušteno, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje a gvardijanu je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u kroniku upisao sva njihova imena. Nadnevka 4. lipnja 1945. oko 9.00 pozvana je na Civilnu Oznu radi saslušanja jedna skupina, a druga popodne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više ne će vratiti. Smjestili su ih u jednu sobu na II. katu Ozne u Krapini. Toga dana oko 22.00 naredili su da se u Krapini utrnu sva električna svjetla. Izveli su svećenike, franjevce i bogoslove s II. kata Ozne, njih 21-noga. Bila je tiha ljetna noć pa su se čuli tupi koraci kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište ispred Ozne. Nisu bili vezani. Čuo se rad motora kamiona. Ukrcali su ih zajedno s pratiteljima među kojima je bio Mladen Šafranko, koji je iznenada preminuo nakon što je javno posvjedočio o događajima u maceljskoj šumi. Imao je zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na upit zašto ih je vezao pojedinačno odgovorio je da ih je na taj način lakše kod jame pojedinačno ubijati. Kada su ih ukrcali, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već  bila iskopana i pripremljena velika jama. Po Šafrankovu pričanju u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Istovarili su ih kod Freudenreichove stare lugarske kuće u Lepoj Bukvi, kamo je kasnije dolazio zločinac Tito u lov. Čekao ih je komandant Vojne Ozne Stjepan Hršak. Krenuli su pješice oko 200 metara do pripremljene jame. Osim  Šafranka u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je i veliki broj naoružanih partizana – dobrovoljaca. Kada su putem svećenici, franjevci i bogoslovi vidjeli da ne idu u Varaždin kako im je bilo rečeno, molili su za milost, jer ništa nisu krivi, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao »da će ih on sada pomilovati«. Čim su prispjeli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj gimnazije u  Slavonskom Brodu, star 50 godina. Pučanstvo i učenici cijenili su ga kao uzorna svećenika i ravnatelja. Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće pasića da bi na taj način označili svoj  posljednji put prije smaknuća. Drugi dan te su uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapinu.

Jedan od egzekutora u Maceljskoj šumi, partizanski poručnik drug Stjepan Hršak, hvalio se 1996. kako je ubijao svećenike u Maceljskoj šumi i pokazivao okolo svoj pištolj Walther 7.62 mm kojim ih je likvidirao metkom u zatiljak. A hrvatske časnike, njih oko 60 koje su također tada dovezli, ubijali su šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U demokratskoj Hrvatskoj Hršak je mirno živio u Zagrebu i umro nekažnjen u svojoj vili na Tuškancu u kojoj ga je posjećivao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić tražeći da se u »zaslužne antifašiste« ne dira.

Ubijeni iz spomenute jame, zvanoj IVD, ekshumirani su 1992. Kosti nestručno obrađene bile su sve do 2005. na Šalati na Patologiji pa vraćene i ukopane u zajedničku grobnicu ispred crkve Muke Isusove u Maclju 22. listopada 2005.

Do sada su inače u Maceljskoj šumi iskopane 23 masovne grobnice od oko njih 130. A u kosturnicu pred crkvom ukopano je 1.247 posmrtnih ostataka. Udruga Macelj 1945. nastoji da se iskopaju i preostale grobnice te da čitavo maceljsko područje bude zaštićeno spomen područje. Otpori su veliki i proteći će još neko vrijeme dok se to ne dogodi.

Hercegovačka franjevačka provincija u Maclju je izgubila trojicu svojih članova: fra Metoda Puljića, župnika u Izbičnu, fra Darinka Mikulića, svećenika-bogoslova na Čitluku i fra Julijana Petrovića bogoslova na Čitluku. O njihovim životopisnim podatcima može se čitati na raznim stranama, ali sada želim navesti ono što je o njihovom duhovnom liku napabirčeno po svjedočenjima onih koji su ih osobno poznavali. To su kratki izvadci iz moje knjige o slugama Božjim hercegovačkim franjevcima koja uskoro ide u tisak. Najprije o fra Metodu Puljiću. »Po naravi je bio jednostavan i otvoren svima. U društvu je slovio kao ugodan sugovornik, pa su ga voljeli fratri i puk. Dragi su mu bili šport i zabava. Zbog bolesti je početkom 1945. otišao u Zagreb. Na župi Izbično zamijenio ga je fra Nevinko Mandić. Neki svjedoče da ih je, dok su se partizani približavali, na vjeronauku učio što s odbačenim crkvenim knjigama i kaležom kad ih nađu.« Sada o fra Darinku Mikuliću. »Uzoran redovnik i svećenik. Sa sobom je na Križnom putu zacijelo imao knjigu Nasljeduj Krista od Tome Kempenca. Nju je s njegovim potpisom na nepoznatom mjestu, kada se iz Slovenije prijeđe u Hrvatsku, našao jedan svjedok, čuvao je kod sebe i na kraju je predao Vicepostulaturi.« A evo nešto i o fra Julijanu Petroviću. »Još dok je bio mali, umrli su mu roditelji. Ali to ga nije sprječavalo da postane dobro odgojen dječak koji redovno izvršava svoje obveze. U sjemenište na Širokom Brijegu primljen je s karakteristikom "zdrav i bistar".«

Ova trojica, zbog podataka o njihovim posljednjim trenutcima, ušla su u skupinu 50 slugu Božjih, žrtava Hercegovačke franjevačke provincije. Nažalost ostatak od njih 12 s Križnog puta još to nije uspio, ali ih nismo gurnuli u stranu, kao ni još 4-oricu drugih, nego i dalje tragamo za svjedočanstvima i dokumentima o njima.

Pri kraju ovih crtica uz predstavljanje knjige Bleiburg recimo da još nijedan predsjednik države, predsjednik vlade i predsjednik Hrvatskog (nekada državnog) sabora nije nazočio sv. misi koja se u spomen na pobijene drži u Maclju u 1. nedjelju u lipnju. Još ih, a i nas, steže obruč onih zlokobnih riječi saborskog zastupnika iz redova SDP-a Nenada Stazića da pobjednici 1945. nisu dovoljno temeljito obavili posao.

Nama ga je obaviti, ali ne na njihov način. Onu jamu IVD, koja je sada obična rupa u zemlji, treba dostojno obilježiti. Najbolje bi bilo taj posao povjeriti vodstvu 6 zajednica iz kojih potječu ubijene crkvene osobe. To su: Provincija Bosne Srebrne (7), Vrhbosanska nadbiskupija (5), Hercegovačka franjevačka provincija (3), Đakovačko-osječka nadbiskupija (3), Zagrebačka nadbiskupija (2) i Krčko-senjska biskupija (1). Tu je i župa Đurmanec, Udruga Macelj 1945., Ministarstvo hrvatskih branitelja... Potaknut će se na taj način i postupak za njihovo uzdignuće na oltar. A možda to potakne i započinjanje postupka za sve mučenike iz toga razdoblja po uzoru na španjolsku biskupsku konferenciju. Na njezinoj razini postoji tijelo koje sabire plodove rada po biskupijama i onda započinje postupak koji urađa blaženima i svetima na stotine.

Za kraj uz preporuku da čitate ovu knjigu, evo i poruke koju nam šalje jedan istinit događaj iz spomenutih vremena. Majka s troje djece bila na Križnom putu. Dvoje je vodila, a djevojčicu od 7 mjeseci nosila je na leđima. Nažalost nestala je u onom metežu. Kasnije ju je pronašla neka slovenska obitelj, dala joj ime i prezime jer se nije znalo tko je, pretpostavljalo se samo da bi mogla biti Hrvatica. Udala se, rodila djevojčicu i na iznenađenje svih dala joj neuobičajeno ime za Slovence, Mirjana. Godine prolazile, došao Domovinski rat. Mirjana odrasla i stala uporno s majkom tragati za svojim korijenima. A tragala je i obitelj nestale djevojčice. Na kraju se ispostavilo da je ona izgubljena djevojčica bila Hrvatica imenom Mirjana. Njoj maloj od 7 mjeseci to ime usjeklo se u pamet, jer ju je majka neprestano zvala provjeravajući je li još na njezinim leđima. Ostali podatci sada nisu važni. Važno je samo da je sve, uz upornost i Božju pomoć, došlo na svoje. Zbog čega bismo se onda mi trebali brinuti ako učinimo sve što je u našoj moći?

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 10. ožujka 2026.