Marko Matić, Spustila se gusta magla, Zagreb, Dan, 2014.

Da je sada ovdje trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, on bi rekao da je ovo mračna knjiga nastala na mračnom portalu hrsvijet.net. Bi li mu trebalo povjerovati? Ako se bojimo, jamačno da bi. Nije on prvi koji nastoji ušutkati drukčije glasove o sebi. Pa onda umjesto govora »ad rem« nastupa govor »ad hominem«. Nekako se počelo vjerovati da se vraćaju stara komunistička, jugoslavenska i ta vremena, ili u najmanju ruku da je stigao neminovni kozmopolitizam. Marko Matić misli drukčije. On je buntovnik glede svega onoga što mu uništava njegovu domovinu, njegov okvir za postojanje, s obje strane granice, ne samo s jedne kako oni misle. I zbog toga je njima ova knjiga mračna, a nama smiješak u maglovito jutro, rečeno onako literarno.

Prvi ogled u knjizi nosi naslov »Oktroirani ustav«. Da, ovo je zbirka ogleda, književnika, kolumnista i pravnika koji se ne boji i ne stidi svega onoga što jest. Zbog toga bih sada započeo Matićevom pjesmom »Uspomenom« koja je također, kao i još dvije, našla mjesto u knjizi. U njoj su i sljedeći stihovi: u Gradiški su/ svaku večer/ za večerom čitali/ za odstrel Hrvata imena Prepričajmo kratko. Otac mu je kao pripadnih HOS-a bio na Križnom putu, nisu ga pročitali te neke spomenute večeri, spasio ga član neprijateljske vojske i tako se rodio naš autor. Što ti je život! Samo jedna jedina riječ toliko toga može promijeniti. E, sad, zamislimo one čiji su očevi stajali na suprotnoj strani i svojoj djeci neprestano trubili da su oni izabrani, da je njihov vođa sveznajući, da smo presretni što uživamo bratstvo i jedinstvo, da... Kako se mogu razumjeti ta dva svijeta ako jedan ne progleda, a drugi ne bude imao dovoljno hrabrosti, ne zaboraviti, nego oprostiti? Nažalost tako se ne događa i zbog toga su Marko Matić i drugi Marke Matići morali ustati i reći dosta. Kroz dugih mračnih 45 godina osvjetljavali su našu prošlost, da budemo blagi, suočavali nas s njom, o svojoj su pričali sve najljepše. Sada je vrijeme da se razotkrije njihova pa da onda nastupi pomirdba zasnovana na obostranom priznavanju grijeha.

Dok priča o zbilji koja se događa oko njega, Matić sliči na starozavjetnog proroka, i to onoga malo žešćeg. Voli svoj narod, ali se ne boji skresati mu u lice što ga pripada, pa makar i pogriješio u podrobnostima. Zbog toga ponekada na kraju ogleda nalazimo i molitvu za ono o čemu je govorio, ili svetopisamske riječi kao uvod u predstojeći govor. Ne znamo jesu li to čitali oni policajci, ili su možda bili milicajci Ranka Ostojića, kako to voli autor reći, kad su ga uhitili (uhapsili) zbog izmišljenog prometnog prekršaja. Ali netko je očito čitao i čitanje mu se nije svidjelo. Progovara Matić o tome jasno i glasno te pripadnike policije na čijem je čelu Ranko Ostojić naziva rankovićevcima, ne samo u ovom slučaju.

Da se sada vratimo na onaj prvi ogled u knjizi. Neokomunistička vlast u Hrvatskoj izmijenila je i dopunila Ustav Republike Hrvatske 16. lipnja 2010. Bespotrebno, pa ih Matić naziva šestarima. Primimo kako mislimo da shvaćamo. Igrali su se tu pojmom čija je država Hrvatska, kao i koliko pripadnika iseljene Hrvatske može sjediti u Hrvatskom (nekada državnom, što Matić često naglašava) saboru. Pa odrediše da ih bude 3. A Matić ironično zaključuje: »Da su tako minimalistički i škrto Hrvati izvan RH sudjelovali u oslobađanju Hrvatske od srpskih zločinaca, Hrvatska ni danas ne bi bila slobodna.« (str. 10.) Jasno i glasno rečeno, oni koji su s druge strane granice znaju da je sve nažalost provedeno, da im je osim smanjenja broja zastupnika itekako otežano glasovanje i da su s najviših hrvatskih političkih vrhova čuli poruku kako im Zagreb nije glavni grad, nego Sarajevo. I tako se poče valjati nesporazum između hrvatskog naroda, ne samo s jedne strane granice, i onih koji, moglo bi se reći trajno unatoč Sanaderu, drmaju Hrvatskom od 2.000. Znamo kako je završilo. Ratnim vojnim invalidima, onima 100 postotnima, na ulici i javnim prijezirom puka tijekom obilježavanja obljetnice pada Vukovara, zapravo njegove pobjede kao žrtve.

Dotaknimo se sada i drugog ogleda »H-rastimo zajedno«. Jasno nam je da se radi o stranci Hrast, zapravo o onoj misli koja je nagnala određene da se odvoje od HDZ-a i osnuju je zajedno s drugima. Bila su to vremena kad je Ivo Sanader, kojeg su hvalili raznorazni moćnici, nesmiljeno vladao Hrvatskom. Upao je kao virus. Mnogi se nisu snašli što s njim, što zapravo predstavlja, je li naš ili Bog zna čiji. I nije čudno da je nastala ta stranka Hrast i da su je njezini pripadnici zamislili kao hrvatski rast. Matić joj po napisanom pripada i vjeruje da će obnoviti, preporoditi hrvatsko društvo. Trebamo okvir za svoje postojanje, ali taj okvir ne smije biti bilo kakav. Mora biti zaista naš i zaista dostojanstven.

Ne tako davno, 9. srpnja 1991., kaže Matić, u Beču je Jedinstvena svjetska vlada naredila da se ne smije raskopati njihova jugotvorina, niti se hrvatska država smije obnoviti. Neki domaći izdajnici odmah su prihvatili taj nalog, zdravo za gotovo, neki 1994., a većina tek od 2.000 na ovamo. (str. 14.) I imao je pravo naš Matić. Od te 2.000 kao da je zlo naraslo. Osmjelili se neki koji su bili u zavjetrini i sada nam je se boriti s više protivnika. Nije ih tako jednostavno nabrojati, njih se samo može prepoznati u svojoj sredini i tako ih onemogućiti unatoč slatkim riječima koje imaju na usnama.

Osim ogleda, kojih ima 30, zanimljive su i dvije donesene glose »Ustaše?« i »Tri puta po tri istine«. Lecnemo li se kad izgovorimo ovu prvu? Ništa čudno, toliko su nam tupili o onima koji su se tako zvali, a Matić jednostavno zaključuje: »I prije njih i poslije njih Hrvati su ustajali i ustajat će u obranu svojih prirodnih i povijesnih prava i pravica.« (str. 199.) Druga glosa govori o tome tko svijetom vlada, od koga se možemo rastati te da povijest čovječanstva čine dekodifikacije... tko, od koga, koje, kakve vidjet ćemo kad pročitamo.

Za oko će nam zacijelo zapasti govor o Europskoj uniji, ponovljen na različitim mjestima, ali ovdje nekako najizričitije. »Odlazi Europska unijo, bestidnice, od moga naroda i države. Tebe ne treba rekristinijazirati, nego kristijanizirati. I Krista si upotrebljavala samo onoliko koliko je odgovaralo tvojim interesima, da bi ga se Lisabonskim ugovorom (2007.) definitivno i odrekla. Eunijo, ti si opijum za osobe, narode i države, gubi se iz Lijepe naše.« Pa nastavlja: »A onda si, Eunijo, počela suditi svakome tko je na bilo koji način obnavljao Hrvatsku, najprije u nizozemskom mjestašcu Haag, a uskoro i u još četiri hrvatska grada.« (str. 72. - 73.) Dodajmo još tome i da je navedeno da je neke naše i otrovala. Jednima će sve ovo poslužiti da reknu kako je Matić otkvačio, drugima da ga potapšu po ramenima i kažu da je tako. Ovisi od toga želimo li ili ne razumjeti što nam navedeni tekst kuša poručiti, a ne što izgleda da kaže ne misleći na tu njegovu drugu stranu.

Namjerno sam uglavnom preskočio one o kojima autor izričito govori. Zar ih je teško pobrojiti? Tu su neizostavni Mesić, pa Josipović, pa Ostojić, pa... Krenimo od toga tko je sve izdavao Hrvatsku kroz protekle vrijeme te tko je još izdaje i njihova će nam imena sama doći pred doči. Spomenimo još samo Vesnu Pusić, nju bi bilo grijeh preskočiti, znamo zbog čega. Takva se rijetko rađa.

Unatoč žestokim riječima i stilu, knjiga se čita pitko. Naše su to brige, naše su to boli. Ima onih koji se ne boje javno o njima progovoriti. A mi valjda u tišini svoje sobe sve to smijemo čitati, razmišljati o pročitanom i onda nešto pametno zaključiti.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 28. studenoga 2014.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 7. prosinca 2014.; hrsvijet.net, 6. prosinca 2014.; glasbrotnja.net, 8. prosinca 2014.