Stjepan Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb – Čitluk, 2004.

U životopisu Stjepana Krasića, dominikanca, čitamo da kao znanstvenik provodi dugi niz godina u tuđini, u Rimu. Iz njegova, pak, rada znamo da se nije odnarodio, nego je i dalje ostao svjesnim pripadnikom svoga hrvatskog naroda. To mu je zacijelo pomoglo da je prelistavajući pismohranu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de Propaganda fide), danas Kongregacije za evangelizaciju naroda ili Zbora za širenje vjere u Rimu zapazio ono što drugi nisu: hrvatski se jezik u XVII. st. izučava na svim europskim crkvenim učilištima i sveučilištima, uz bok 5 drugih velikih jezika. Nakon što je objavio ovo svoje otkriće, povijest razvoja hrvatskoga književnog jezika više nikada ne će biti ista.

Vrijeme o kojemu Krasić govori za Hrvate je politički bilo izrazito nesklono. Životarili su razbijeni u 4 državne cjeline: Habsburška monarhija, Otomansko carstvo, Mletačka i Dubrovačka republika. Zbog toga se bitni društveni i kulturni događaji zbivaju daleko izvan domovine, u Rimu. Hrvatske učene glave razmišljaju kako doskočiti povijesnom usudu. Bili su svjesni da je uz katoličku vjeru bitan još jedan čimbenik za opstojnost naroda: jezik. Ta njihova razmišljanja našla su plodno tlo i u vatikanskim uredima, naročito u XVI. st. nakon Tridentskog sabora, početkom Katoličke obnove. Usuđujem se danas postaviti pitanje, koje naizgled nema nikakve veze s gore navedenim: nije li u svemu tomu korijen vatikanskog priznavanja današnje hrvatske države prije svih drugih, iako Sveta Stolica to obično čini među posljednjima?

Naklonost Svete Stolice prema Hrvatskoj zacijelo nije nešto slučajno. Crkveni raskol iz 1054. ona je uvijek držala nečim privremenim, pokušavajući na sve moguće načine premostiti nastali jaz. Ta podjela naročito se osjećala među slavenskim narodima. Budući da je barem od XV. st. među njima postojalo uvjerenje da svi oni potječu od Hrvata, nije se čuditi što je Sveta Stolica izabrala upravo Hrvate i njihov jezik kao najpogodnije sredstvo za sređivanje crkvenih prilika među Slavenima. Krasić kaže da je talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini (1405.-1464.), kasniji Papa Pio II. (1458.-1464.) pustio u opticaj da je dalmatinski govor ne samo najljepši, nego i najstariji i najrašireniji slavenski jezik. (str. 35.) Na svojim diplomatskim putovanjima po srednjoj Europi čuo je legendu o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu koji su zbog neprilika u Hrvatskoj pobjegli na sjever i postali praocima slavenskih naroda Čeha, Poljaka i Rusa. I drugi tadašnji veliki umovi bilježili su ovu legendu, pa i oni iz spomenutih naroda. Sve je to doprinijelo da su se pape odlučile za hrvatski jezik kao zajednički crkveni jezik svih Slavena.

Velika poteškoća u oživotvorenju ove papinske zamisli bila je ta što hrvatski jezik još nije bio standardiziran. Hrvati su govorili i pisali na tri narječja: čakavskom, štokavskom i kajkavskom. Izgledalo je da će upravo ovo prvo narječje, čakavsko, postati hrvatskim književnim jezikom. Bilo je puno raširenije nego danas i na njemu je bilo napisano najviše književnih djela. S druge strane, i kod kuće i vani vladalo je uvjerenje da je to najljepši i najčistiji hrvatski govor. Čak su to držali i dubrovački pisci koji su bili rođeni štokavci. Ipak, standardizacija hrvatskog književnog jezika pošla je drugim tokom. Veliki doprinos takvom razvoju događaja dali su bosanski franjevci. Na štokavici su napisali mnogobrojne, uglavnom nabožne i pobudne, knjige za narod. Zbog svoje kakvoće te su se knjige širile i po drugim hrvatskim krajevima. Točku na i stavio je Bartul Kašić. Isusovački red, kojemu je pripadao, obratio je posebnu pozornost na katolike u Turskom carstvu. Uvidjeli su da književni jezik ne treba nametati niti izmišljati, nego jednostavno odabrati najraširenije narječje. A takvo je bilo štokavsko. Zadatak pisanja prve gramatike pripao je Bartulu Kašiću, čakavcu s Paga. Izdao ju je u Rimu 1604. pod naslovom Institutionum linguae illyricae libri duo. Zgotovio je još neka djela, među kojima je najvažnije prijevod Svetog Pisma, koji je na žalost ostao u rukopisu. Da nije, vjerojatno bi standardizacija hrvatskog književnog jezika potekla drugačije. Glavna oznaka djela koja je stvorio jest da u njima koristi ikavsku štokavicu kao najrašireniji narodni govor koji može svatko razumjeti.

Stvarali su se, dakle, preduvjeti za učenje hrvatskog jezika u školama. Danas to izgleda kao rasprpavanje pepela da žeravica ponovno sine svojom snagom. Pape donose dva važna dekreta. Prvi je onaj pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622. Njime se osnivaju katedre za ilirski i arapski jezik. Svi crkveni redovi koji su imali samostane na području Mletačke republike ili na drugim mjestima gdje je bilo moguće imati profesore za spomenute jezike trebali su što prije uspostaviti katedru za njih. Drugi, za hrvatski jezik, još važniji dekret jest onaj Urbana VIII. od 16. listopada 1623. Njime je on od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje se bave odgojem i pripremom misionara za rad tražio da osnivaju katedre, uz latinski, za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični, grčki suvremeni, arapski, kaldejski (sirijski) i »ilirski«. Ovaj dekret odnosio se ne samo na područje Mletačke republike, već i za sva područja po Europi. Onaj tko to ne bude izvršavao, podlijegao je strogim kaznama.

Ostalo je samo neriješeno još jedno bitno pitanje: koji to krajevi pripadaju Iliriku i, sukladno tomu, koji je to jezik ilirski? Nakon temeljitog proučavanja Sv. Rota je 10. prosinca 1655. bulom presudila da se Ilirikom treba smatrati Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Slavonija. Tom prigodom izrađen je i zemljovid. Jezik kojim se tamo govori jest ilirski, što je istoznačnica za hrvatski i slovinski jezik. Namisao stvaranja jedinstva među Slavenima mogla je krenuti u ostvarenje.

Danas vidimo koliko su svi ovi potezi Svete Stolice bili za nas korisni. Svojom jezičnom politikom postavila je temelje jedinstvenog hrvatskog književnog jezika, izradila njegova pomagala (gramatiku, rječnik, pravopis), poticala književno i znanstveno stvaralaštvo. Na taj način održavala se živom svijest o jedinstvu naroda na cijelom njegovom narodnom području, odnosno Sveta Stolica je potakla ujedinjenje Hrvata gotovo tri stoljeća prije nego su oni izborili ujedinjenje. Učinila je to tako da nam kao narodu nije nanesena nikakva šteta.

U zaključku ovoga prikaza recimo da je Domovinski rat otvorio neka pitanja koja su bila čvrsto zatvorena. Jedno od njih je svakako to je li završena standardizacija hrvatskog književnog jezika? Ona legenda, naime, da svi slavenski narodi potječu od Hrvata, da svi govore istim jezikom koji se samo narječno razlikuju i da je jezik dalmatinskih Hrvata najstariji i najljepši, najprije je načeta odabirom Bartula Kašića ikavske štokavice, a onda jezičnim odabirom ijekavske štokavice Ljudevita Gaja i političkim odabirom Josipa Juraja Strossmayera da smo južni Slaveni. Poučeni poviješću valjda smo sada konačno shvatili da smo samo Hrvati i ništa više. Sukladno tomu ne bi li bilo mudro ponovno se vratiti ikavskoj štokavici, kojom još govori većina Hrvata, ili pak čakavici koja je i nadalje zadržala svoju ljepotu? Zašto i dalje ustrajavati na pogrješnim jezičnim, odnosno političkim uvjerenjima? Nemamo se čega bojati. Dapače, trebamo biti ponosni. Čak i Kraljica mira govori hrvatskim jezikom u ovo suvremeno vrijeme. Pronosi ga tako čitavim svijetom. U novopronađenoj slobodi zakoračimo smjelo.

Krasićeva knjiga dragocjen je putokaz u rasvjetljavanju puta kamo nam je krenuti, iako je njezina prvotna namjena samo osvijetliti neka tamna mjesta razvoja hrvatskog standardnog jezika. Pomaknula je granice još dalje u prošlost, tamo gdje smo mi više mi. Malo je reći hvala mu za to.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 30. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45.; Most (The Bridge), 1-2, Društvo hrvatskih književnika / The Croatian writers’ association, Zagreb, May 2005, pages 20-21