GLAVU GORE

Print Friendly, PDF & Email

Travanj u našoj domovini svugdje lijepo miriše. Posebno, čini mi se, ovdje na Širokom Brijegu. Miješa se simbol i priroda. Osjećaš se povlašten jer tu možeš biti, poput Židova u Jeruzalemu.

S pristiglim pjesnicima stižu i oni iz naše Boke. Baš mi je drago. Veseli me kada se okupljamo kao narod, kada osjećamo da smo međusobno braća i sestre bez obzira na sve granice i graničare. Predmnijevam, bit će ovo zanimljivo vrijeme.

Kako bi to bilo da se goste ne uvede u srž simbola na Širokom Brijegu. A njih je tu tako puno. Onih davnih godina, 1846., stade se na brijegu iznad rijeka Ugrovače i Lištice uzdizati crkva i samostan posvećeni Uznesenju BDM. Puk i franjevci postaše jedno. Gradili su škole, ceste, vodovod... jer za turskoga vremena nije bilo dopušteno nešto takvo. Zače se tako i grad u podnožju brijega. Onda dođoše jugokomunisti, nesretne 1945. Popališe, razrušiše, franjevce ubiše i zapališe u ratnom skloništu. Poče tako i mučenička povijest Širokoga Brijega. A narod je neprestano hrlio na taj grad na gori, kako tada tako i danas. Unosili smo se u sve to i zaključivali u sebi da uvijek moramo glavu držati nauzgor. Nevolje su prolazne, a naše ponašanje ostaje vječno zapisano na nebesima.

Opširnije...

PODNO ZIDINA

Print Friendly, PDF & Email

Pili smo jutarnju kavu. U Stonu. Opet se družim s pjesnicima. Pitaju me drugi s vremena na vrijeme što će mi to. Kažu da mi je vrijeme uozbiljiti se. Uvijek se tada nasmiješim i onda opet po svomu. Jer, pjesma je onaj najdublji dio nas. Njezini stvaratelji malo su naporniji, ali da se izdržati, zapravo lijepo je s njima. Kao to jutro u Stonu.

One iz naše Boke nešto sam malo upoznao kad smo ono nekih godina išli njima u pohode. Nekako smo stidljivo uspostavljali kontakte, jer previše je vremena između nas. Zbog toga danas s nešto više nestrpljenja očekujem one iz Molisa. Znam za njih, ali ih nikada nisam upoznao. Prolazio sam i blizu tih krajeva, uzalud. Kojim jezikom govore? Ovim našim današnjim ili onim našim negdašnjim, s mirisom povijesti u sebi? Vidjet ću.

Opširnije...

PUTOKAZI

Print Friendly, PDF & Email

S proljećem dođe polako i uskrsno vrijeme. Ma baš lijepo, ljudi moji! Mislim na ovaj vidljivi okoliš, onaj nutarnji je sasvim nešto drugo. On ovisi o tomu kakve smo putokaze postavljali ili ih postavljamo u svomu životu. Tko razumije Uskrs, trebao bi razumjeti i to.

Kao uvod u naše uskrsno vrijeme zapali se, ili su nam je zapalili, crkva Notre Dame u Parizu. Oni koji nastoje ne biti politički korektni kažu da je netom prije toga u Parizu i u cijeloj Francuskoj bio velik broj napada na crkve. Različiti su odgovori na to što se zapravo događa. A meni se, ipak, čini samo jedan. Još prije nego što je sve ovo počelo zapaljena je vjera u Francuskoj. Srca, ona ljudska, ostala su tamo zgarišta i ruševine. Uzalud što je Francuska revolucija drečala: liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo). Upravo je ona nemilosrdno čekićala vjeru svojih Francuza. Ubila je na tisuće kršćana i proglasila »kult razuma«. Crkvu Notre Dame je obeščastila i u nju postavila bludnicu. Htjela je državu bez Boga, s njima kao elitom na čelu. I dobili su, a i mi s njima, što su dobili.

Ni hrvatskom se društvu s obje strane granice ne piše puno bolje. Mlatnuše ga, između ostaloga, onom Istanbulskom konvencijom i ono još uvijek glavinja. A tako su se pohvalili i još se njome hvale! Nema tu mjesta nekom velikom čuđenju. Moralo se nešto takvo dogoditi kada metla lustracije nije odradila svoj posao. U raznim državama kojima naša elita zna pametovati lustracija je proizvela i proizvodi odlične uspjehe: u Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Njemačkoj... I zbog toga smo bolesno društvo. Ne mogu totalitaristi izgrađivati demokratsko okružje u kojem kažemo da živimo. Oni znaju samo za zlosilje i ništa više. Ljudska suosjećajnost njima je tuđa, a o božanskoj da ne govorimo.

Opširnije...

SVOJ NA SVOME

Print Friendly, PDF & Email

Dnevnik

 
Ponedjeljak, 12. veljače

Prođe još jedan tjedan, brzo i prebrzo, posebno početkom veljače. Tada se, naime, u Hercegovini i čitavoj Herceg Bosni, BiH, sjećamo jugokomunističkog pohoda. Drugi je svjetski rat bio pri završetku i žurili su za Nijemcima koji su se povlačili. A s njima su se povlačili i njihovi saveznici. Nastade plač hrvatskih majki i očeva. Jugokomunizam je mlio sve pred sobom. Bez isprike. Brojka ubijenih i nestalih u poraću se u Hercegovini popela na oko 20.000. Među njima bi i 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Tek jednoga su sudili na nekakvom sudu, fra Radoslava Glavaša, za pola sata zajedno s 57 drugih. I strijeljaše ih. Za grobove im se još ne zna. Kao vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« zapala me je časna dužnost brinuti se da pobijeni naši franjevci jednoga dana postanu mučenici, odnosno blaženi i sveti. Što se sve čini može se najbolje vidjeti na portalu pobijeni.info. A ovih smo dana imali Dane pobijenih hercegovačkih franjevaca (4. - 7. veljače) ovdje na Širokom Brijegu. Sinoć smo se njih i nebrojenih članova puka Božjega sjećali i u Tomislavgradu. Hercegovina dostojanstveno oplakuje svoje mrtve.

Attachments:
Download this file (svoj-na-svome.pdf)Svoj na svome, Dnevnik[ ]1169 kB

Opširnije...

Osobno