Print Friendly, PDF & Email

Mostar, 24. kolovoza 2014. (V. Mabić / hrsvijet.net) – Na platou Bile, razmeđu općina Mostar i Široki Brijeg, jučer 23. kolovoza, u prigodi »Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima« (fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma) bilo je posebno dostojanstveno. Tu, gdje će se graditi buduće veliko »Groblje mira« za sve žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, tu gdje su u veljači 1945. vođene žestoke borbe u predvečerje pada Širokog Brijega i Mostara u zločinačke partizansko-komunističke ruke, Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora BiH upriličio je obilježavanje »Europskog dana sjećanja«. Započelo je hrvatskom himnom Lijepa naša i minutom šutnje za sve pale u svim ratovima za Domovinu.

Jučerašnje obilježavanje uveličali su brojni predstavnici društvenog, političkog i gospodarskog života Hrvata BiH, visoki dužnosnici HNS-a BiH, predstavnici Crkve u Hrvata te predsjednici bosansko-hercegovačkog i hrvatskog HDZ-a, Dragan Čović i Tomislav Karamarko. Obilježavanju su također nazočili Clarsen Ratz, dopredsjednik CDU-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika njemačke države Thüringen, te Goran Radić, predstavnik u državi Hrvatskoj i BiH njemačke Udruge koja traga za svim njemačkim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća.

Misno slavlje na Bilima predvodio je generalni vikar dviju hercegovačkih biskupija i biskupov izaslanik don Željko Majić, a pored ostalih svećenika suslavili su fra Ivan Ševo, vikar Hercegovačke franjevačke provincije, te fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij u hercegovačkim biskupijama. Misno slavlje upotpunila je klapa Studenac iz Kruševa koja je nastavila zabavljati okupljene i nakon završetka službenog dijela programa i misnog slavlja.

Prije početka svete mise nazočnima se u ime domaćina i organizatora najprije obratio predsjednik Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat HNS-a BiH, Ilija Vrljić. Nakon što je pozdravio sve nazočne i svima zahvalio na dolasku, Vrljić je između ostalog rekao: »Želim najprije kazati da se ovdje radi o vrlo zahtjevnom, a samim tim i dugoročnom projektu. U proteklih godinu dana ne vidi se puno toga urađenog, ali je to stoga što smo radili na idejnom rješenju budućega Memorijalnog centra i pravnom utemeljenju odnosno ''papirologiji'', preduvjetima svakog ozbiljnog posla. Te smo poslove najvećim dijelom priveli kraju. Dogodine, ako Bog da, ovdje ćemo se okupiti u izmijenjenim okolnostima. Uvjeren sam da će ovo mjesto za godinu dana izgledati bitno drukčije. Naravno, to ne ovisi samo o nama iz Odjela, jer smo mi već pokazali spremnost i ustrajnost. Također želim reći da oko ovoga projekta vodimo intenzivne razgovore s njemačkom državnom Udrugom za Drugi svjetski rat i da smo postigli visok stupanj suglasja. Nadamo se da ćemo u konačnici postići dogovor o zajedničkom projektu na obostranu korist i na obostrano zadovoljstvo. Jedno je sigurno: mi kao Odjel dat ćemo sve od sebe, ne da bi ovaj projekt doveli do kraja, jer je to nedvojbeno, nego da bi ovaj projekt što je moguće prije doveli do kraja. Znamo da to ne će ići ni jednostavno ni brzo, ali jednog dana na ovom će mjestu biti veliko ''Groblje mira'' na koje ćemo svi moći biti ponosni.«

Potom se nazočnima obratio predsjednik HDZ-a Republike Hrvatske Tomislav Karamarko. »Današnji je dan Europa proglasila "Danom sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima". Mi sa sjetom moramo reći kako naše žrtve nisu priznate. Mi sa sjetom govorimo o tome kako ni dandanas u Republici Hrvatskoj ne možemo normalno i slobodno govoriti o komunističkim zločinima. Ovdje govorimo o žrtvama komunističkog zločina. Preko devet stotina jama u Republici Hrvatskoj, preko šest stotina jama u Republici Sloveniji, preko dvjesto i nešto jama u BiH, prepune su uglavnom hrvatskih žrtava. O tome se ne može govoriti, dok onaj koji ima zapovjednu odgovornost za te zločine, odnosno njegovo ime, još uvijek ''krasi'' stotine i stotine ulica i trgova diljem Republike Hrvatske. Tu zapovjednu odgovornost ne želi priznati niti aktualna vlast s dvaju zagrebačkih brjegova. Njegove biste im krase urede. Jednostavno, kad su u pitanju zločini komunista i boljševika poslije '45. pa sve do '89., to je zabranjena tema. Čak i oko jednog izručenja, jedne normalne suradnje s njemačkim, dakle europskim pravosuđem, napravili su problem i pokušali prevariti Europsku uniju kako se ne bi izručio netko tko je možda odgovoran za ubojstva nesretnih Hrvata diljem svijeta. A Hrvate su ubijali samo zbog toga što su čitali novine s hrvatskim nazivima. Zahvaljujući aktualnoj vlasti mi danas u Hrvatskoj ne možemo o tome progovoriti, iako je Europa davno obračunala sa svim totalitarizmima. A svi mi odreda imamo u obiteljima nekog za čiji grob ne znamo. I zato mi je posebno drago da ide inicijativa za gradnju ovog spomen groblja. Mi ćemo pomoći ovaj i ovakve projekte. Jer mi možemo oprostiti, ali zaboraviti nikada ne ćemo. Ne ćemo zaboraviti iživljavanje na hrvatskom narodu, da bismo i tako zaštitili svoju budućnost, da bismo zaštitili svoju djecu, kako u Republici Hrvatskoj, tako i ovdje u našoj drugoj domovini BiH. Iako ovo vrijeme nije vrijeme za strančarenje, ja moram reći da ćemo napraviti sve da se ove nepravde nad hrvatskim narodom jednostavno isprave. Želimo Hrvatsku u kojoj će se hrvatski domoljub osjećati dobro, želimo BiH u kojoj će hrvatski narod biti ravnopravan i također se osjećati dobro.« Na kraju svog obraćanja Karamarko je obećao: »Mi smo tu, mi smo s vama, mi zajedno radimo i borit ćemo se, zajedno s pokretačima i voditeljima ovog projekta, da i ovo spomen područje što prije zaživi i svake godine na ovaj dan postane mjesto naših susreta.«

Nakon Karamarka skupu se obratio predsjednik HDZ-a BiH, predsjednik HNS-a BiH, te predsjedatelj Zastupničkog doma PS BiH dr. Dragan Čović. »Mi ovdje u BiH želimo se vrlo jasno odrediti prema žrtvama svih totalitarnih režima, iako još ne znamo koliko Hrvata, i ne samo Hrvata, smatramo žrtvama totalitarnih režima. U ovih prvih godinu dana napravljeno je relativno mnogo, ali vjerujte da ovo ne će ići lako. Nemojmo zaboraviti da će biti puno onih koji će se opirati kako ovaj projekt i ovaj objekt ne bi zaživjeli na način kako smo to osmislili. Stoga u ime HNS-a sve nas pozivam da zajedno ponesemo i iznesemo ovaj projekt. Ne zaboravimo: ovo je sveto mjesto i stoljetni projekt. Zbog toga ne smijemo napraviti ni jednu grješku u organizaciji. Ako budemo pametni i znali pristupiti kako valja, možemo očekivati pomoć i iz Europske unije. Na kraju krajeva, oni su davno osudili sve totalitarne režime. Mi nismo oni koji trebamo suditi, ali jesmo oni koji trebamo otrgnuti od zaborava zbivanja iz onih teških vremena. Ja sam uvjeren da se ovaj projekt više ne može zaustaviti i da ćemo za godinu dana ovdje imati blagoslovljene temelje s kojih ćemo poslati drukčiju poruku svima onima koji još vjeruju da se svijet može temeljiti na totalitarizmu. Križevi koji će biti ovdje neka budu poruka svima da je ono što je ovdje urađeno potpuno nečovječno, neljudski i nekatolički. Neka ovo mjesto jednom bude mjesto gdje će svi oni koji su gubili, moći doći i pokloniti se svojim najdražima. Sve vas još jednom pozivam da ovaj projekt podupremo da on zaživi, te da u svima nama ima svojevrsnu logistiku. Očekujem i od Vas, gospodine Karamarko, kao budućeg premijera Republike Hrvatske, da ovaj projekt i u Vašim planovima zauzme zasluženo mjesto.«

Kao posljednji prije svete mise okupljenima se obratio fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. On je jasno i glasno poručio: »S desne strane raskrižja gdje smo skrenuli prema ovom mjestu, nalazi se Misište, mjesto gdje su se kršćani, skriveni pred Turcima, okupljali i slavili svetu misu. Jer, to je bilo vrijeme nesmiljenog progona. Slično se ponovilo i u zlosretno komunističko vrijeme. A kako je danas? Naizgled sve je u redu. Živimo u demokraciji. Ali nakon što je umro prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, počelo se, umjesto jasna govora, sve više i više šaputati o našoj prošlosti. Za vrijeme ove neokomunističke vlasti u Hrvatskoj sve je doseglo svoj vrhunac. Ljudi se ponovo boje svjedočiti, ostavljaju to za neka druga, bolja vremena. Hoće li i kada doći? Na nama kao onima koji biramo i na političarima kao onima koje biramo, zadatak je potvrdno odgovoriti na ovu činjenicu. Hrvati smo i katolici, ne smijemo se ničega i nikoga bojati. Moramo samo ljubiti Boga, čovjeka kraj sebe i sebe same. Katolička crkva u Hrvata nikada pa ni u vrijeme zločinačkog komunizma, nije bacala koplje u trnje. S vjerom u Boga i hrvatski narod nastojala je doseći vrhunce slobode i istine. Jedan od načina na koji to trenutno radi jest Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Nastoje se popisati sve katoličke žrtve i onda među njima prepoznati one koji su umrli mučeničkom smrću, kako bi ih se jednog dana uzdiglo na čast oltara. Već su počeli popisi po našim župama i našim biskupijama. Iako Komisija ne iskapa žrtve, ipak je iz pera stručnjaka donijela upute kako se to radi. Svjedoci smo, naime, da je Ministarstvo branitelja države Hrvatske u posljednje vrijeme, namjerno, nestručno iskapalo žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća da bi se tako što više zameo trag komunističkom zločinu. A za razliku od tijela pod nadleštvom sadašnje neokomunističke vlasti u Hrvatskoj, u Herceg-Bosni je puno toga drukčije. U devet naših općina ustrojili smo povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Pri Hrvatskom narodnom saboru ustrojili smo Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat, unatoč tomu što smo potlačeni u današnjoj BiH. Svemu ovome treba pribrojiti i središte Hrvatskoga svjetskog kongresa za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima. Nabrojani jednostavno nisu odlučili šutjeti nego govoriti. I dalje ne šuti Europski parlament. Najnoviji njegov potez jest da je krajem prošle godine pokrenuta inicijativa za zabranu promicanja i veličanja komunizma. Dok se to događa, ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija, posjećuje grob zločinca Tita u Beogradu i donosi cvijeće. Zar je to europski put države BiH? Na Istoku kršćane danas tjelesno ubijaju, na Zapadu odavno ih ubijaju duhovno. Ne dajmo se uvući ni u jednu ni u drugu tragediju. Izgradnjom ovog ''Groblja mira'' na Bilima, izgradnjom ''Svehrvatskog groba'' na Udbini, jasno kažemo da volimo slobodu i da poštujemo svoje mrtve, makar im ni ime ne znali. Pridružimo svemu tome i svoj kršćanski život pa će onda i Bog zacijelo biti na našoj strani. A onda nam nitko ništa ne može, kao u Domovinskom ratu. Neka nas te misli vode i nadahnjuju dok hodamo ovom Domovinom, pogleda uprtih u onu Nebesku.«

U svojoj propovijedi, don Željko Majić, nakon što je svima prenio pozdrave i pastirski blagoslov mjesnoga biskupa dr. Ratka Perića, naglasak je stavio na mjesto na kojem se nalazimo gdje bi uskoro trebao niknuti Memorijalni centar, te je potom između ostalog kazao: »U ovom nagovoru ne bih želio upasti u zamku tumača povijesti, ispravljati sva ona njezina prekrajanja i kriva tumačenja, jer su nam svima dobro poznata. Ne bih želio ni s psalmistom zazivati Boga pravda ni s njim vapiti: ''Bože osvetniče, Bože osvetniče, zablistaj! Ustani ti što sudiš zemlji po zasluzi, plati oholima. Dokle će, Gospodine, bezbošci doći? Dokle će se hvaliti? Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezumnici hvastati?'' Ovdje bih danas htio u prvom redu moliti milosrđe Božje za svu preminulu i poginulu braću i sestre, a i za nas žive, da nas zahvati Božji duh zajedništva, duh jedinstva i milosrđa jednih prema drugima, da nam On otkrije tajnu svoju. Htio bih uputiti molitvu Bogu koji je dobrostivo milosrdan, da i mi budemo milosrdni kao što je milosrdan i Otac naš nebeski. Gledajući vas ovdje na ovoj uzvisini, a i osobno prepoznajući, radostan sam da se u ovom memorijalu odnosno ovom činu, a osobito u otajstvu svete mise, pokazuje slika kršćanskog i narodnog zajedništva. Okupili smo se od ''sva četiri vjetra'' gdje žive Hrvati, gdje živi Božji hram kojem je Krist glava, duh Božji snaga, Marija mati. Kako je to dobro! Kako je lijepo zajedno biti ovdje danas kad putujuća Crkva u Hrvata zajedno moli za braću preminulu. Neka ovo naše zajedništvo ne bude prigodničarsko, nego trajno, stvarno i životno.«

Skup je završio prigodnim kulturno-umjetničkim programom i druženjem okupljenih.

Osobno