Print Friendly, PDF & Email
Zagreb, 12. svibnja 2016. (hkv.hr) – U Hrvatskoj posljednjih mjeseci – nakon što je došlo do smjene vlasti – poražene političke strukture, dio medija i tzv. civilnog sektora, ponekad i u suradnji s inozemnim čimbenicima, gotovo svakodnevno iznose optužbe o fašizaciji Hrvatske. Hrvatska vlada i Predsjednica već su se nekoliko puta ogradili od ustaških zločina i ustvrdili da u Hrvatskoj ne postoji niti ustašizacija niti fašizacija, a Vladimir Bogdanić iz Židovske općine Zagreb iznio je tvrdnju da je diskvalifikacija fašizmom klasična metoda diskvalifikacije poznata još iz arsenala Udbe i Kosa. Dovoljno se je sjetiti obavještajnih operacija »Opera« i »Labrador« koje su početkom devedesetih Hrvatsku nastojale prikazati kao ustašku i fašističku državu, a tvrdnja Predsjednice Republike da ne vjeruje da je kukasti križ na Poljudu nacrtao neki »desničar« navodi na zaključak da bi se i u tom slučaju moglo raditi o »operaciji lažnog stijega«.

O tome kako spriječiti stalne optužbe o fašizaciji i ustašizaciji Hrvatske, koje Hrvatskoj nanose štetu u međunarodnim krugovima za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: dr. sc. Damir Pešorda, Mate Knezović, fra Miljenko Stojić, Ante Čuvalo, Damir Borovčak i Stipe Kutleša.

...

Razlikovanje

Jedan od Božjih darova u Svetom pismu je razlikovanje duhova. A jedan od darova ljudske zrele ličnosti trebao bi biti razboritost. Svega ovoga u našem hrvatskom društvu kao da ponekada, nažalost, nedostaje.

Volimo se nazivati vjernicima i držimo da smo takvima u velikom broju. Isto tako volimo da nas se prepozna kao društveno angažirane. Pa ipak, u današnjem hrvatskom društvu vlada veliki metež, ne bih rekao podjela.

Više-manje jedno političko usmjerenje dobilo je posljednje izbore. Birači su se »igrali« pa ta pobjeda nije baš tako vidljiva. To koriste snage koje ne žele dobro sadašnjoj, a rekao bih i svakoj, hrvatskoj državi. Svjesno se prave ludi i ne razlikuju državu od režima. Pokušavaju zabašuriti da na nju imamo pravo poput svakog drugog naroda na ovoj kugli zemaljskoj, dok su režimi prolazni, dobri ili loši, kako nas zapadne u pojedinom povijesnom trenutku.

Zavodnički i zlokobno zvuče riječi da se okrenemo budućnosti, a ostavimo prošlost na miru. Bilo bi to u redu da je ta prošlost odčitana na pravi način. Međutim, mi sada u javnom govoru poglavito imamo odčitavanje prošlosti na način zločinačkog jugokomunističkog sustava. I kako na tome graditi našu budućnost? To je zapravo negacija te naše budućnosti. Da su htjeli, jugokomunisti su davno mogli ustrojiti hrvatsku državu, po svom nahođenju naravno, ali njima to nikada nije palo na pamet. Oni su se zanosili internacionalizmom i tim ispraznostima. U to ime revno su ne samo kažnjavali nego ubijali one koji su bili protivnog mišljenja. Gradili su, dakle, društvo zasnovano na zločinu. Znamo da to ne može niti smije ostati tako. Društvo se samo gradi na istini, pravednosti, slobodi...

Ništa ne ćemo postići ako naši političari budu izjednačavali zločine ove i one strane govoreći, opet, da se okrenemo budućnosti. Najprije, to nije njihov posao. Povjesničari moraju prvo na temelju znanosti reći što se može pripisati tim vremenima, da bi tek nakon toga političari u skladu s tim donosili svoje zaključke. A oni to, rekosmo, već sada čine ponukani što osobnim obiteljskim naslijeđem, što nukani svojim dvojbenim savjetnicima, koji su opet provoditelji mišljenja raznoraznih zakulisnih središta moći. S druge strane, isprazno zvuče riječi da se trebaju pomiriti djeca ustaša i partizana, a trebalo bi dodati i domobrana, i..., jer smo navodno tako dobili Domovinski rat. A tamo se zapravo dogodilo nešto drugo. Određena djeca i ustaša, i partizana doživjela su katarzu i zajednički stupili u borbu. Ishod je poznat. Druga djeca i ustaša, i partizana prigovarali su svemu tomu i ostala po strani. Danas bi, pak, htjela uređivati ovu našu krvlju stečenu državu. Zbog svega toga političari nas ne bi trebali pozivati na neko maglovito pomirenje, već na katarzu mišljenja i ponašanja u skladu i s Božjim i s ljudskim zakonima. A zadaća njih političara je stvoriti kvalitetan zakonski okvir da bi se to moglo dogoditi i da bismo konačno saznali istinu ne samo o našoj prošlosti, već i o našoj sadašnjosti. Znamo da su određene sile upravljale Nezavisnom državom Hrvatskom, znamo da su određene sile upravljale Jugoslavijom, tko sada upravlja državom Hrvatskom stvorenom u nametnutom, krvavom Domovinskom ratu? Odgovorimo na to pitanje i u skladu s odgovorom oblikujmo zaključke.

Ovdje se vratimo na stav s početka ovoga teksta. Ako smo vjernici, onda bismo u Božjem svjetlu trebali odgonetati svijet oko sebe. Ako smo nevjernici, onda bismo u svjetlu svoje zdrave ljudskosti to trebali činiti. Ne može laž biti istina, ne može zlo biti dobro. To nam se, nažalost, često podmeće. I mi i političari zbog toga bismo trebali razlikovati duhove, u Božjoj ili ljudskoj perspektivi, da bi nam i sadašnjost i sutrašnjica bili drukčiji, dok nam je prošlost takva kakva već jest. Oni koji unose smutnju nisu domoljubi nego razgraditelji države. Svako ozbiljno društvo o tome će povesti računa.

I da zaključimo. Naša trenutna hrvatska država temeljena je na Domovinskom ratu. Sve ostalo su samo pokušaji, više nam ili manje dragi. Ako dopustimo da nam i ovu unište, postat će i ona pokušaj, do neke druge prilike koje možda nikada ne će biti.

Attachments:
Download this file (optuzbe-o-fasizaciji-hrvatske.pdf)optuzbe-o-fasizaciji-hrvatske.pdf[ ]926 kB

Osobno