Print Friendly, PDF & Email

Zagreb, 15. veljače 2018. (Davor Dijanović / hkv.hr) – Posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Republici Hrvatskoj izazvao je veliku buru u Hrvatskoj. Protiv posjeta prosvjedovali su ratni veterani i udovice Domovinskog rata, a posjet nije dobro primljen ni u dijelu političke scene. Dok neki ističu važnost dijaloga između dviju država, drugi smatraju kako posjet nije došao u dobro vrijeme i kako je Vučić jedini politički profitirao iz tog susreta.

Posjet Vučića Hrvatskoj za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Marija Slišković, Maja Runje, Matko Marušić, Kazimir Mikašek Kazo, Pero Kovačević, Miljenko Stojić, Josip Jović, Mile Prpa, Stipe Kutleša i Ivan Jaklin.
...

Fra Miljenko Stojić: Stasamo
Dok se odigravalo ovo s Vučićevom posjetom Hrvatskoj, u Hercegovini se nastavljaju obilježavati obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 franjevaca i mnoštva članova puka Božjega. U svemu su prije dosta desetljeća sudjelovali Srbi, ali i Hrvati, i Bošnjaci, i pripadnici drugih »naroda i narodnosti«. Ali, tko ih je zapravo pobio?

Svi koji znaju da je jugoslavenski komunistički pokret bio anacionalni, razumiju da to s nacionalnom pripadnošću nema previše zajedničkoga. Stava sam da je to bila jugoslavenska i komunistička namisao, čime ne želim reći da su nevini oni koji su to planirali, zapovjedili i izveli. Ta namisao ubila je i mnoštvo Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Albanaca te drugih za koje je držala da joj stoje na putu stvaranja jugoslavenskog »besklasnog društva«, kao dijela međunarodnog projekta od »Vladivostoka do Trsta« u kome su trebali odumrijeti obitelj, vjera i nacija. Jedino je razlika u tome što se ta ideologija prema Srbima nešto drukčije odnosila. Nije važno gdje si bio jučer, prigrli komunizam, a jugoslavenstvo kao oblik velike Srbije dotični su već bili prigrlili, i sve će biti drukčije.

Hrvate se, pak, nemilosrdno kažnjavalo zbog čvrstih uvjerenja u nacionalnu državu i višestoljetne odanosti Crkvi. Nekoliko desetljeća kasnije, zbog različitih gledišta na ustroj države, pokušaše isto. Dogodi se Domovinski rat. Bilo bi opet isto da nismo pobijedili. Ali jesmo. Imamo svoju državu. No, posao još nije gotov. Učvršćivanje i izgradnja države je na djelu. Protivnici se još nisu umorili, još misle da nešto mogu napraviti.

Proces kakvom smo bili izloženi devedesetih, sada se događa na prostoru BiH. Zbog gledišta na budućnost BiH, dosta oprečnim gledištima naroda koji sebe smatra »matičnim«, Hrvati u BiH su izloženi pritiscima i prijetnjama kakvim smo svjedočili pred raspad Jugoslavije.

Žao mi je da je zbog Vučićevog dolaska nastao prijepor u našem društvu. Žao mi je što se umjesto opravdanog nezadovoljstva prema nekim Vučićevim potezima, nastoji optužiti nositelje ključnih ovlasti u Republici Hrvatskoj. Nagomilane probleme treba rješavati, osim razgovora ne vidim boljeg načina. A problema zaista ima i vuku se desetljećima. Izmiješala se nažalost pragmatična politika s potpuno opravdanim osjećajima, ali i nekim političkim, što unutarnjim - što vanjskim, igrokazima. Treba tu biti mudar i oprezan. Opravdano je imati svoje mišljenje, osjećaje, ali netko mora preuzeti i odgovornost. A tko drugi nego osobe koje su na izborima dobile naš mandat!?

Danas je složeno vrijeme. Uspostavljaju se geopolitički odnosi za duže vremensko razdoblje. Moramo se odgovorno ponijeti, ne budemo li u igri, kako mislimo pobijediti ili biti uz pobjednike? Čini mi se da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović razmišljala upravo u tom pravcu. Srbijanski predsjednik je gledao postrojenu hrvatsku vojsku, čuo je riječi: »Mi smo garda hrvatska...«. Nastupili smo kao država, a i on je predstavljao svoju državu, ne ugrožavajući više našu. Nema više posrednika, barem vidljivo na djelu. Ili bismo više voljeli da ih je pozvala Angela Merkel i izdiktirala što trebamo učiniti? A trenutno to zacijelo ne bi bilo prema hrvatskom ukusu.

Ostaje, dakle, pitanje: hoćemo li voditi državničku politiku iza koje stoje domoljubni osjećaji ili se prepustiti osjećajima u kojima se političke odluke lako rasprše?

Tu su i medijske manipulacije iz hibridnog spektra koje kreiraju ključni igrači u geopolitičkom obzorju. Predsjednicu se optužuje da je prosvjednike nazvala »marginalcima«, što kako se čini uopće nije točno. Skloniji sam vjerovanju da su to manipulacije onih skupina koje se ni danas ne mogu pomiriti s činjenicom da je njihov gojenac Ivo Josipović ostao »kratkih rukava«.

U ovakav zaključak ili razmišljanje još me više uvjeravaju postupci naših ljevorukih, počevši od Bojana Glavaševića pa nadalje koji su s obožavanjem dočekivali Borisa Tadića. A Aleksandar Vučić im kao manje odgovara? Ključno se upitati – zašto? Na oprezu sam kad ti ljevoruki krugovi svoje riječi odjedanput počnu oblačiti u domoljublje i braniti nam jedinu državu. Stoga, budimo oprezni!

hkv.hr, 15. veljače 2018.; hrsvijet.net, 16. veljače 2018.

Osobno