Print Friendly, PDF & Email

Zagreb, 24. srpnja 2018. (hkv.hr) – Veličanstveni uspjesi hrvatske nogometne izabrane vrste nakon dugo su vremena doveli do velike nacionalne euforije i velike količine pozitivnog naboja. U, prema istraživanjima, drugoj najnesretnijoj naciji EU, probudili su se optimizam, vjera i pobjednički mentalitet koji su nas krasili i u vrijeme Domovinskog rata. Kao što su, međutim, nogometaši i navijači pokazali ono najbolje, tako su i mrzitelji Hrvatske pokazalo ono najgore pa smo proteklih dana mogli svjedočiti neviđenim prostačkim i primitivnim napadima i izljevima mržnje na nogometnu izabranu vrstu i općenito na uspjeh Hrvatske.

Uspjeh nogometne nacionalne izabrane vrste, koji je u hrvatskom narodu probudio vjeru i optimizam, u kontekstu širih političkih i društvenih kretanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Đuro Vidmarović, fra Miljenko Stojić, Matko Marušić, Stipe Kutleša i Damir Borovčak.

...

fra Miljenko Stojić: Igrajmo!

Nastojat ću u ovome svome komentaru biti što kraći, budući da držim kako sada nema mjesta nekim velikim teorijama, ma koliko nam se činile opravdanima. Nogometaši su pokazali sve, narod je pokazao sve, vrijeme je, dakle, naših osobnih odluka.

Svoju izabranu nogometnu vrstu ispratili smo u sjeni navodne »nogometne močvare« koju treba isušiti, nepronalaska crtača kukastog križa na Poljudu, povlačenja po sudu Modrića i Lovrena, pokušajem uhićivanja Zdravka Mamića, priličnih neuspjeha na nogometnom polju... Ništa obećavajuće. I onda se dogodi »čudo«. Postadosmo drugi na svijetu ili 13. nogometna vrsta u povijesti koja je uopće ušla u završnicu svjetskog prvenstva. Bog nam se smilovao pa nas progurao na to mjesto ili?

Izbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Dalić i igrači pronašli su zajednički jezik. Odlučili su igrati pošteno, srčano i napadački. Svakoga su cijenili, ali se ni pred kim nisu povlačili. Išli su naprijed i onda kada se mnogima činilo da više od svega toga nema ništa. Mogli su do samoga vrha da sudac, i možda još tkogod drugi, u sve ne umiješaše svoje prste. Ali je možda i bolje ovako. Nismo se umislili, sebi i drugima poslali smo poruku da se mnogo toga može napraviti kad se zavrnu rukavi i iskoriste darovi koje nam je Bog dao. Nadodao bih, tek tada on će nam udijeliti čudo kao nagradu, ta nije on zabavljač da nam udijeli čudo kao neku zabavnu točku. Zaključismo, nogometaši su nas iznenadili.

Narod je sve prepoznao pa iznenadi nogometaše i sve nas. U stotinama tisuća pohrlio je na ulice pozdraviti svoje junake po povratku u domovinu. Pokazalo se hrvatsko zajedništvo i mnogoštošta drugoga, čemu smo nazočili ovih dana. No, spomenuo bih brojke. Kažu da je od uzletišta plesa do Trga bana Jelačića nogometaše pozdravilo oko 550.000 ljudi. Dodajmo tome i brojke onih koji su ih pozdravili ili će ih tek pozdraviti u raznim drugim mjestima. A tu su i brojke onih koji jednostavno nisu mogli nigdje izići na pozdrav. Nas je, kažu, negdje sveukupno oko 4 milijuna. Koliko je onih kojima se nije pozdravljalo naše junake? Po svim izračunima veoma mali broj. I da ih se bojimo, ne samo zbog toga?!

Umjesto svih teorija i prepucavanja nama je, po meni, ovih dana, ako već nismo, sjesti i zaključiti što nam je dalje činiti? Hoćemo li ostati gledatelji te pljeskati i pozdravljati one koji igraju ili ćemo i sami izići u polje igre? Neke smo zgoditke već i postigli. Odlepršao je Krešimir Macan, trese se stolica onome Sandiu Blagoniću iz HAZU-a, kao đavao od krštene duše bježe od odgovornosti da su oni bili ti koji su ugasili Thompsonu i svima nama onaj mikrofon na trgu... Stanemo li, sve će oni to nama vratiti s kamatama. Zato igrajmo! Ako treba grizimo i u produžetcima, grizimo u izvođenju jedanaesteraca. To je ono što nam Bog poručuje preko naših nogometaša. Čak su i nevjernici po bezbožnom Zapadu shvatili da se ovdje radi o nekim višim stvarima od običnog športskog zabavljanja. I zbog toga se svi dive Hrvatima ovih dana.

Samo za potrebe ovoga komentara izdvojio bih iz svega Domagoja Vidu i našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitaroivć. U onoj gunguli oko Thompsona Vida je predložio da se zapjeva »Ustani bane«, pjesma zbog koje se ne tako davno išlo u tamnicu zahvaljujući tadašnjoj klateži, a današnja klatež opet bi to ponovila kad bi joj se ukazala prilika. Drugi Vidin potez za upamtiti je onaj s dočeka u njegovom rodnom Donjem Miholjcu. Nazvao je okupljenima »Hvaljen Isus i Marija«, nije bio zadovoljan kako su promrsili nekakav odgovor pa ih je upitao jesu li zaboravili kako se pravilno odgovara. I onda je sve bilo u redu. Puk se oslobodio, prodisao svojim plućima. Onako kao predsjednica pred onim svjetskim političkim veličinama. I sada joj svi plješću, jer su prepoznali zdravu izvornost. Zbog toga bi bilo dobro da je stala pred okupljeni narod u Zagrebu. Ne bi bilo zvižduka, samo pljesak. Drugi su dobro zaključili da je dobro skloniti se dok sve ne prođe. Ali pođemo li pravim putem, otpuhat ćemo mi to.

I još nekoliko riječi na kraju ovog ipak nešto duljeg teksta. Budemo li slušali klatež oko sebe, nikada ne ćemo zaigrati. Klatež sklonimo u stranu, ta upamtili smo ih opet ovih dana, pustimo priče, budimo ponosni Hrvati te izgradimo svoju domovinu, na naš ponos i na ponos svih ljudi dobre volje!

Osobno