Vinko Grubišić, Tupi lupanj smrti, DHK, Zagreb, 2019.
U životu je moguće puno toga doživjeti i puno toga postići. Iskusio je to Vinko Grubišić u domovinskim i inozemnim danima. Ipak, kada se pogledaš u zrcalo vidiš zapravo prolaznost, ne samo zbog toga što godine čine na tvome licu. Upravljeni smo nekamo drugamo i svoj put prevaljujemo korak po korak. A na njemu nas mogu vrebati raznorazne opasnosti.
Promotrimo iz zbirke pjesmu Dječak koji je spasio jednu kornjaču. Dotični dotrčava k oceanu noseći u ruci tek na svijet zinulu kornjaču. Ona ima pouzdanja u dječakov rašireni dlan, ali je iznenađena ogromnim svijetom koji se rastvara pred njom. Komešaju se zlokobne ptice dok u pijesku vješto traže slična stvorenja. Pisac samo što nije uskliknuo da je takav život. Imao bi pravo. Svi smo mi zapravo te male kornjače na ovom svijetu. Dođemo jednoga dana, nečiji nas dlan grije jedno vrijeme, nakon toga sami plivamo okruženi raznim opasnostima kojih još nismo svjesni. Samo za razliku od kornjače, nas će jednoga dana dočekati dlan onoga tko nas je poslao u ovaj svijet.
Razmatranje o prolaznosti već se opaža u prvoj pjesmi ove zbirke Tko bi znao što nam je činiti u Iliriji. Negdje tamo uz more ta je zemlja Ilirija. I voljeli su oni to more koje ih je nosilo diljem kugle zemaljske. Ali nije uvijek bilo tako lagano. Oni, gospođo, znaju da je moguće/ izdržati jedino negdje na pola puta, njih su/ prikivali na galije, prodavali dalekim zemljama, oni bi/ uvečer iza stisnutih trepavica pokušavali preslagivati/ klance uz dvorište, mesliđan/ pri dnu kućnog somića namirisati, u pravu ste, gospođo,/ u Iliriji ni grob nije mogao biti bez čvrsta dna,/ i zmije čuvarice. Usud je ovo Grubišićeva naroda, ali i njegov usud. Srastao je s tim narodom i ne može ga izbaciti iz svoje svijesti makar se nalazi tako daleko od svoje domovine. I ljepše mu je u njemu, unatoč svemu, nego bilo gdje drugdje.
Vidimo to u pjesmi Chicago u mukloj noći. Željezne ograde okovale kuće, ali i ljude. Sve je hladno, beživotno. I onda ti se možda dogodi da te netko napadne. Budemo li napadnuti – rekoše nam –/ Ako se već ne mognemo dati u bijeg,/ (Koliko nas nose noge i popratno),/ Najbolje je pomicati se prema blijedim svjetlima,/ Ni u kojemu slučaju ne ići u pravcu jezera./ A ako ne uspijemo, valja nam s prividnom radošću/ Izvaditi sve što imamo u džepovima i velikodušno ponuditi./ Uvijek je poželjno vladati se što pristojnije i mirno/ Čak prijateljski. Uz osmijeh ako je to moguće/ S obzirom na okolnosti. To je ta željkovana tuđina, ne samo pridošlicama nego i domaćima. Izgubljena je ljudskost, zavladala je opipljivost. A kraj dolazi, neprestano lupa na vratima.
Ova je misao odvela Grubišića do pjesme Crv ispod kore dok je gledao djetlića kako marljivo radi svoj posao pravljenja gnijezda sebi i svojoj mladunčadi. Ali ispod je crv koji će mu doći kao slastan zalogaj, kao nagrada za sve napore. Što može i što bi crv trebao učiniti dok se neprestano čuje tupi lupanj smrti preko udaraca djetlićeva kljuna? Neka ta pitanja za nas ostanu otvorena.
Grubišić je vrsnim stilom ostvario još jedno književno djelo. Preko naoko običnih stvari progovorio je o svijetu oko nas koji se neprestano mijenja. Sažeto je to možda ponajbolje u jednoj od kraćih pjesama naslova Mobitelom dojavljena smrt. Čista prolaznost u zrcalu. Čovjek bi se malo nasmiješio, malo uozbiljio, zapravo ne znajući što bi. Takav je život, recimo to sada mi. I nemojmo zaboravljati okolinu koja nas je iznjedrila. Grubišić je se uz ostalo sjeća preko riječi koje je ponio od kuće i koje nije odbacio kao nešto nedostojno ove tzv. suvremenosti. I zato se može otvorena lica pogledati u zrcalo te tako pobijediti ovu prolaznost.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 16. rujna 2020.