Darko Juka, Teštamentum, Matica hrvatska, Mostar, 2020.
Prvom zbirkom pjesama Sjetni tragovi Darko se Juka javio 2003., nedugo nakon toga, 2005., javio se drugom Usud tišine, da bi se 2020. punih, dakle, 15 godina poslije, javio svojom trećom zbirkom Teštamentum na koju se upravo osvrćemo. On zna zbog čega je to tako napravio, ali u međuvremenu nije zacijelo ljenčario jer je objelodanio i nekoliko knjiga zapaženog proznog sadržaja.
Valja sve ovo spomenuti da bismo bolje razumjeli knjigu Teštamentum. Tematski i stilski je raznovrsna. Očito je Juka njome napravio svojevrsni presjek svoga pjevanja do danas. Nit koja ih, pak, povezuje jest izvojevat pobjedu na ovoj zemlji i onda se polako zaputiti prema onoj našoj nebeskoj domovini. Najotvorenije to izražava u pjesmi Svjetlo u kamenu koju je posvetio svome ocu. »Razlila se toplina po hladnomu kamenu,/ moja suza i u njoj ukroćena svjetlost./ Gledam te u tomu mrtvom mramoru,/ tvoje crte lica, izmaknule u vječnost.« A u istoj pjesmi još kaže: »tebe kojega nema i mene koji čekam«. Njemu je, dakle, očito da sve ne završava na ovoj zemlji, da nas s onu drugu stranu čeka vječnost kamo nam je svima poć'.
Pjesme u ovoj zbirci inače su poredane u 5 ciklusa: Istisnute riječi; Uloga odraza; Sirenski pjev; Humak umrlih; Teštamentum. Kada bi se ciklusi proširili s još nešto pjesama, mogli bi se izdati kao zasebna knjiga. Ali ovdje tvore mozaik koji je zanimljivo čitati i svrnuti na njega pozornost. Tko to nije razmišljao i tko to ne razmišlja o svijetu oko sebe, tko se to od nas nije susreo s razmišljanjem o bitci za slobodu, tko to od nas nije razmišljao kakav zavjet učiniti da nam stvari u životu bolje poteku? U isto nas vrijeme muče ta pitanja i u isto vrijeme na njih trebamo odgovoriti.
Početak Jukina odmatanja pjesničkog prediva svakako je u sjetnim i elegijskim stanjima, nešto kao kod Đure Sudete. Odatle je krenuo dalje i došao do onoga što bismo mogli nazvati baštinom. Nismo mi prvi koji smo počeli s nečim i tako oblikovali svoj duh, postoje naši pređi sa svojim vjerovanjima i dostignućima. Pa onda Juka pjeva o gangi i u njoj o svemu onome što jesmo i što nas je gonilo kroz povijest. Ali ja bih ovdje naglasio jednu drugu stvar. To je Jukin povratak čakavskoj ikavici. Pravi čakavci će reći koliko uspješan, mi ćemo reći da je uspješan s domoljubnog stajališta. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti taj dio našega narodnoga bića. Čakavica je naš izvorni hrvatski jezik, a jezik je, kao što znamo, bit ljudskoga bića. Povijesne prilike su nas okrenule u drugom smjeru što ne znači da nas opet ne mogu vratiti prema onom starom.
Nakon pjeva o gangi, kao prve pjesme u ciklusu Humak umrlih, slijede pjesme o nedavnom Domovinskom ratu. Juka ga je doživio u Mostaru pa nam donosi taj njegov dio pomiješan s događanjima u drugim hrvatskim krajevima. Sve je, pak, zbijeno u pjesmi Hrvatsku mi moju oteše. Ako smo Hrvati, gdje god da smo braća smo i sestre, nije važna povijest koja nas je rastjerala tamo i ovamo. A u toj povijesti, kada je bila i najcrnja, svijetle su točke predstavljali naši duhovni vođe. Iz takvoga stava niknula je pjesma U jazbinu tijelo, duša u raj posvećena fra Leonu Petroviću, odnosno preko njega svim ubijenim hercegovačkim franjevcima.
Ovdje se zaustavimo. Ostalo čitajući pronalazimo u knjizi. Nadamo se da ne ćemo dugo čekati sljedeću Jukinu zbirku pjesama. Bude li išla spomenutim stazama, bit će uspješna. Neka tako bude.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 29. rujna 2021.; hrsvijet.net, 2. listopada 2021.; Osvit, XXVII., 107-108, DHK HB, Mostar, 2021., str. 227. – 228.