Tuga Tarle, Anatomija tuge, Udruga Os, Zagreb, 2021.

U hrvatskoj književnosti, i kulturi općenito, nažalost ima još takvih koji gacaju putovima jugoslavenskih magli. I ne radi se samo o onima starijima. Nažalost. Čini im se da ta opsjena još nije prestala i da može dobro poslužiti za karijeru u »regionu« i na »internacionalnom« polju.

Kod Tuge Tarle nešto takvo ne nalazimo. Ona je izdanak istinske hrvatske književnosti i izdanak istinskog »građanina svijeta«, kako to potvrđuje njezin životopis.

Podarila nam je ovaj put zbirku pjesama koja je nastajala kroz duže vrijeme. Također u različitim predjelima kugle zemaljske. Ali je uvijek pritom ostajala svoja, nije slijedila sirenski zov »mode koja se trenutno nosi«. Skupljala je iskustva, pretakala ih u pjesme te tako tkala svoju životnu nit zbog koje se bez pljuvanja može pogledati u zrcalo.

Sve je oblikovala kroz 11 ciklusa. Spomenimo ih: I nisam ista koja sam bila; Tri puta tango i drugo; U onoj sobi, u onom vremenu; Obrazine apokalipse; Tri pjesme s ključem; Brazde vremena; Australije Australije; Misterij vrta; Molitve; Akroiris; Možda sam. Pa da i ništa ne pročitamo iz ove zbirke moguće je samo kroz ove naslove predmnijevati što kriju u svojoj nutrini. Zapravo, moglo bi se reći da svaki od ovih ciklusa nadopunjen novim pjesmama istoga stila i tematike može prerasti u zbirku pjesama.

Prva pjesma u zbirci nosi naslov »Ples«. Nju slijedi ili joj sadržajno prethodi sljedeća: »Dvije duše«. Rekao bih da je ova druga programatska u čitavoj zbirci. Tuga Tarle tu je do srži opisala samu sebe, odgovorila si na različita pitanja i nakon toga nastavila dalje plesom kroz ovu stvarnost koja je ovakva kakva jest. »Sa skitalačkom tumaram svijetom/ Ulazim u sve pore i nabore/ Zemljine kore./ Osluškujem njome ritam vremena/ Što tromo kuca/ U utrobi ljudskih staništa/ Određujući usud plemena ... Moja duša ostajačka/ Što uvijek čuči na kućnome pragu,/ Iz zemlje crpi svoju snagu/ I prede, veze i sitno tka/ Tišinu doma i sukno sna.« Eh, kada bi ovo uspjeli razumjeti oni što ih spomenusmo na početku. Umjesto toga njih dobro opisuje pjesma Bonvivan: »Nema više u našeg bonvivana/ Tamnih naočala i zadimljenih kavana,/ Napustile ga sisate gospe i sumnjive dame,/ Holivudska svjetla šute i reklame.// ... Danas je on gospodin iz visoke kaste./ S oprezom skriva skromno porijeklo i stare kraste,// Ali pod maskom, svi znamo što je na stvari –/ Isti onaj epikurejac stari.«

Umjesto epikureizma Tarle dobro zna što je sirovi život. Opisala je to u pjesmi »Kad sam bila iseljenica bez pedigrea«. Ali ona se nije prodala, nije svisnula od tuge, ona se nastavila boriti. Zrcali se to dobro u ciklusu »Brazde vremena«. Te brazde nastajale su tijekom Domovinskog rata, da bi na kraju svega urodile slobodom. Nije to Tuga Tarle zaboravila, to je jedan od puteva srca kojim ona svakodnevno ide dajući joj životnu radost što očekuje smirenje u onoj nebeskoj. Pronalazimo to u ciklusu koji svojim naslovom sve kaže: »Molitve«. Bog nam progovara i po drugim ljudima i po blagdanima u godini. A mi to možemo razumjeti ili ne, čak i onda kada nam se miješa i jezik i doživljaj (Xmas).

Da polako sažmemo misli. Znalački i upečatljivo Tuga Tarle tka svoje pjesme. Uz spominjanje mjesta gdje su nastale i vremena, također ih je znala posvećivati različitim osobama pa i iz toga čitamo njezinu poruku. A tu je i lom bića u tuđini kada se pitaš jesi li baš morao tu doći, kada zaboravljaš materine riječi, kada ti se djeca osipaju..., a ti žudiš za onim vremenima starim koja su nepovratno prohujala mimo tebe.

Zrela zanatska vještina građenja pjesme, zrela i često angažirana poruka (ciklus Obrazine apokalipse), dubina srca pravi su poziv da ovu knjigu uzmemo u ruke. I da ju pročitamo. Ovaj je život prolazan, a onaj nas čeka htjeli mi to ili ne.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. listopada 2021.