Stjepan Šešelj, Pjesme, Fotosoft, Zagreb, 2023.
Hrvatsko slovo, kojega više nema, zaštitni je znak književnika Stjepana Šešelja. Ugušilo ga vrijeme, ali nije njegove domete i domete Šešeljeve književnosti i ličnosti.
Listajući ovu knjigu izabranih pjesama zapljusnut će nas naoko minimalizam Šešeljevih stihova i minimalizam crteža Nade Žiljak. Ali kada im se više približimo, vidjet ćemo da oni izražavaju biće hrvatskoga čovjeka, njegovo postojanje u dragoj mu domovini hrvatskoj i njegovu duhovnost. Duga je ta nit, traje preko tisuću godina i budemo li uz svoga Boga trajat će jamačno do kraja svijeta.
U prvom dijelu knjige nailazimo na Šešeljeve izabrane pjesme iz tri zbirke: Škrapa; Očina; Dulo. Tu je on duboko uronjen u baštinu, od nje neprestano polazi i neprestano joj se vraća. Oči su mu širom otvorene, kratkim zapisima pera zarezuje u tu baštinu kao što je nekada kovač zarezivao u stećak iscrtavajući na njemu prolaznost i vječnost. »Žena u crnu/ Mom oltaru dohodi/ Žižak užgati/ Plam na dlanu/ Osta/ Crn zjap tuge njezine« (Žena u crnom) Ma nije li baš u ovoj pjesmi opjevana sva sudbina Šešeljeva kraja? Tukli su ga žestoki povijesni vjetrovi, ali ga nisu dotukli. Uvijek je imao netko tko će žižak užgati, tko će dalje prenijeti dah života. A primatelj to sam ja, to si ti, to smo mi. I zbog toga trebamo izgovoriti riječ i kada nas je strah toga, kada stojimo pred teškim vremenom oko nas. (Izgovaram riječ)
»Az« je naslov pjesme posvećene našoj glagoljici i našoj bosančici. One su nam bile neugasivi svjetionici kroz stoljeća, radovale su se i plakale zajedno s nama. Urezivali smo ih u kamen, Bog nam je u tome pomagao. Bio je to kamen živac, kojega vjetrovi ne lome tako lako. Sve nas je to oblikovalo kao pojedince i narod, sve je to shvatio Stjepan Šešelj i u svim je stihovima pred nama uvijek »naš čovik«. Nije podlegao pomodnim stremljenjima u književnosti, već je njezinim suvremenim jezikom izrazio svoju nutrinu i nutrinu svoga naroda.
U drugom dijelu knjige pjesnik je otvoreniji, putuje ne samo svojim krajem, svojom baštinom, već i čitavom svojom domovinom, čak i onim krajevima kamo su otišli neki naši šibani nepovoljnim vjetrovima. Tako nailazimo na pjesmu »Z one bane«. Riječi su to iz govora moliških Hrvata koji su otišli u Italiju, Molise, ispred Turaka, ali još nisu zaboravili svoj jezik, tko su i što su. Znaju da su stigli s one strane mora i da idu polako s onu stranu života hranjeni ljubavlju prema svojoj vjeri i svome narodu.
Neizravno ove misli pjesnik razvija dalje u pjesmi u prozi »Škrinja«. Nekako je u središtu obiteljskoga života. Čuva njegovu prošlost i njegovu sadašnjost. Samo je treba otvarati nježno, sa sviješću da ti uvijek može osvježiti pamćenje, uputiti pravu riječ u teška vremena. Jer preko nje si povezan sa svojim pređima, sa samim sobom.
»Riječ o pticama« naslov je trećega dijela u knjizi koji nam pokazuje pjesnika uronjena u svakodnevnost ovoga života, ali uvijek okrenuta onome što je prije govorio i sanjao. Izdvojio bih pjesmu »Kava s Kulmerom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu za zračne uzbune 1992.« Vani je nagovještaj ratne oluje, društvance sjedi u zgradi i osjeća prolaznost života. Bili smo to i to, sada više ništa nije važno, osim ostati živ. Proputovali smo puteve i što smo postigli? Gdje je zapravo naš dom? Pjesma »Stara peć u Podgradini« snatri o vremenima koja su prošla. Nigdje nikoga više od starih, samo stara peć u kutu pamti što je nekada bilo. Može ju se potpaliti i počet će nam pričati o svemu tomu.
Po ovome što izrekosmo očito je ova knjiga Šešeljevih izabranih pjesama dobrodošla za čitanje i razmišljanje negdje uz prozor, u neko mirno popodne. Prolazimo i ostavljamo tragove iza sebe, pune značenja kao Šešeljevi stihovi i pune žarke boje Nade Žiljak, ili nekakve drukčije. Sve je do nas, htjeli ne htjeli.
Miljenko Stojić
Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 2. kolovoza 2023.