Ljubo Krmek, Mukline, Matica hrvatska, Stolac, 2023.

Neobičan naslov knjige: Mukline. Naoko neobično i ono što piše u njoj. A nije. Sve smo to mi kao pojedinci, sve smo to mi kao zajednica.

Ljubo Krmek svojim pisanjem ne ide u lov na nagrade, priznanja, tapšanja po ramenu. Ako i dođu s prave strane, prihvatit će ih, ako i ne dođu ode on dalje. S one druge strane svakako nagrade ne prihvaća. Živi on u svome svijetu i jasno o njemu govori.

Taj njegov svijet jest podneblje u kojemu je stasao, jest narod kojemu pripada. Nije to stav krvi i tla, kako bi neki rekli, to je samo odgovornost prema čitavom čovječanstvu. Jer onaj tko ne zna tko je i što je ne može pomoći ni samome sebi a kamo li da bi mogao pomoći nekome drugome.

Na jedan je način ova Krmekova nova zbirka pjesama oporija nego one prijašnje. Ne samo zbog naslova. Hrve se on sa sobom, ali se hrve i s drugima. Htio bi ići odgovornom stranom života, stvari nazivati pravim imenom. Nažalost ne ide to tako lagano. Navedimo u prilog tome pjesmu Prokisline. »Sve češće/ Zašume/ Davni glasovi// I osluškujem/ Djetelinu/ Četverolisnu// I čujem/ Kako sebi/ Dovikujem// I sebe/ Sanjam/ U snu// Moji žljebovi/ Otvoreni/ Stoje// A neke/ Čudne/ Vode// Teku/ Mi niz/ Lice« Međutim, ne znači to da je pjesnik sve bacio niz vodu. Opire se raznomu i u sebi i oko sebe. (Sveta nedjelja ili nije vrijeme za umirati)

Ovo bismo pjesništvo, unatoč mnoštvu slika koje sadrži, poglavito trebali nazvati misaonim. Tu sam ja, tu smo mi, tu je svijet koji nas okružuje. Kako se snaći, kojim putem krenuti? Nije lako izabrati, a mora se. »Otpticiš li ikada/ Iz sebe/ Iz svoje ljušture« (V.) Tako on govori u prvom ciklusu s naslovom Klečeća tužbalica. Sastoji se od sedam kratkih pjesama naslovljenih rednim rimskim brojevima. I razvija Krmek te poglede kroz zbirku da bi stigao do zadnjega ciklusa Bezmjerna koji je ujedno i naslov jedine pjesme u njemu. »Ljubav se daje/ I jest// A ono što jest/ Međe ima/ Rubove svoje// Majka je daje/ I jest// I nema međa/ I nema kraja« Očito je da pjesnik ima dovoljno životnih sokova za preplivati sve protivne životne valove.

Ono što duboko označuje i ovu Krmekovu zbirku pjesama jest kovanje novih riječi. Neke smo do sada i spomenuli. Na taj način pjesnik nas uvodi dublje u bogatstvo hrvatskoga jezika, urastamo u njega a ne samo u podneblje kamo rođenjem pripadamo i sebi i čitavome svijetu. Zbog toga i jest stavio naslov zbirci upravo jednom takvom riječju koja zapravo postoji u hrvatskom jeziku samo je malo tko spominje. Krmek je uzima i onda joj daje svoj pečat ne samo kroz naslov nego kroz čitavu istoimenu pjesmu. Muklo je zaista mnogoštošta u ovome svijetu.

Naznačenim mislima i spomenutim pjesmama svakako treba dodati i onu Dvolična ili licemjerna pjesma. Njome postaje jasno zbog čega pjesnik i u životu i u književnosti postupa tako kako postupa. Dosta mu je pretvaranja, želi udahnuti život u njegovoj punini, život koji je iskren, jednostavan i otvoren prema drugome. Nažalost, ima onih koji to jednostavno ne vide i zbog toga se Krmek pita »Kako daltonistu/ Objasniti boje« (Krvavcu)

Ima jedna Krmekova pjesma koja zvuči kao opomena, i njemu samome i svima drugima. To je pjesma Bogati siromah. Pjesnik je svjestan da svatko u životu treba trenutke samoće i tišine. Oni su poticaj za stvaranje. »Ali kad čovjek/ U sebi/ Zasami// I kad izgubi sebe/ I zaziva iz tamne dubine/ Svoje ime/ Povratka više nema« No, vjera u Onoga koji nas je stvorio pomoći će nam ostati nauzgor dok ne prispijemo vječnom smiraju (Noćna osamljenja)

Ovo su neke misli o ovom Krmekovom pjesništvu. Uklapaju se one u ono što sam nekada prije govorio o njemu. Sažeto, uzmimo ovu knjigu u ruke i čitajmo.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 6. ožujka 2024.; kamenjar.com, 8. ožujka 2024.; hkv.hr, 8. ožujka 2024.