Ishmael Beah, Sutra je novi dan, Alfa, Zagreb, 2008.
»Svjedočenje Naomi Campbell u Haagu podsjetilo je svijet na krvavu vladavinu Charlesa Taylora.« Ovo je nedavni nadnaslov u jednim našim novinama. A ispod toga slijedi: »I naši mobiteli i računala prekriveni su krvlju«. Ništa manje, ništa više. Istina riječ je o Liberiji, a ne o Sijera Leoneu o kojoj namjeravam govoriti, ali je isto tako istina da je spomenuti gospodar rata svoje djelovanje proširio i na ovu drugu zemlju. Razlog: nebrušeni dijamanti. A i u jednoj i drugoj zemlji puk živi u siromaštvu, iako je sposoban za mnogo više.
Ishmael Beah bio je dječačić od 12 godina kad je prvi put došao u doticaj s ratom. U ovoj knjizi priča nam o svemu tome, gotovo bez dlake na jeziku. Nešto je zakopčan samo kad govori o zločinima u kojima je sudjelovao, ali je u najmanju ruku nećudoredan onaj tko bi to od njega tražio. S bratom i prijateljima pošao je iz svoga sela u susjedni gradić na natjecanje u glazbi. Obožavali su rep i nadali se uspjeti.
Nisu znali da više nikada ne će vidjeti svoje kuće i svojih roditelja. Dok su očekivali natjecanje, pobunjenici su napali grad. U kratkom vremenu saznali su tko su i što su. Ubijali su nemilosrdno. A bili su još djeca. Svatko im se sklanjao s puta. Počinje Ishmaelovo lutanje. Rijetko je kad to sličilo na uspjeh. Puk ih je znao i zarobljavati misleći da su preobučeni pobunjenici. Nekako su se iz svega uspijevali izvući. Kad je izgledalo da je Ishmael konačno pronašao roditelje, bio je to ustvari početak krvavog života. Spremajući se s prijateljima ući u selo, jer su dugo pješačili, doživljavaju napad pobunjenika. Selo je spaljeno pred njihovim očima, a svi stanovnici pobijeni, uključivši i njihove roditelje. Srušio se svijet u Ishmaelovim očima. Ponovno mora lutati s preostalim prijateljima. Na kraju dolaze u mjesto koje čuva vojska. Mislili su da im je mukama došao kraj. Jednoga dana zapovjednik objašnjava da ne mogu sami čuvati mir, malo ih je, i da će odabrati one koji bi im u tome mogli pripomoći. Ishmael je odabran. Zadužuje opremu, slijedi vježbanje. A tek mu je, ponovimo, dvanaest godina. Uskoro slijedi i prva akcija. Prestaje misliti na bilo što. Život mu prolazi u akcijama i drogiranju. Istakao se pa dobiva čin pukovnika ili nešto slično, svejedno. A kako su izgledale njihove blaže akcije neka nam kaže sljedeći odlomak iz knjige. »Otvorili smo paljbu i pucali sve dok i zadnji živi stvor u drugoj skupini nije pao na tlo. Krenuli smo prema mrtvim tijelima, dajući pet jedan drugomu. Skupinu su također činili dječaci, mladi kao i mi, ali nije nas bilo briga za njih. Uzeli smo im strjeljivo, sjeli na njihova tijela i počeli jesti kuhanu hranu koju su nosili. Svuda oko nas, svježa je krv curila iz rupa od metaka na njihovim tijelima.« (str. 25.)
S navršenih 15 godina Ishmael je već bio iskusni stari vojnik. Iznenada dolazi Unicef i zapovjednik određuje da Ishmael i još neki idu s njima. Već su dovoljno dali vojsci, kaže. A njima se ne ide, ne mogu tek tako ostaviti svoje. Uglavnom, Ishmael se na kraju svega uspio iščupati iz ratnih sjećanja, završiti školu iako daleko od svoje zemlje. Tako je i došao u mogućnost napisati ovu, za mene optužujuću, za zapadnjake, barem tako piše na koricama, bolnu, prekrasnu i očaravajuću knjigu.
Dovršavam čitati onaj tekst iz novina. »Tko se danas brine o sigurnosti u Sijera Leoneu i Liberiji? Nakon završetka građanskih sukoba i nemira u Sijera Leoneu u kojoj živi 5,1 milijun stanovnika, Velika Britanija preuzela je brigu o formiranju nove vojske jačine 13.000 do 14.000 vojnika.« Aha, tu smo! Zaboravih reći, nekada su ovo bile britanske kolonije. Naizgled su otišli, ali im je i dalje ostala glad za dijamantima koje će uz svijeću ili nekakav sličan ugođaj darivati svojim suprugama, ljubavnicama... Postaje jasnije čemu će služiti ona vojska i čemu je poslužio umišljenik koji si je dopustio uprljati ruke tuđom krvlju da bi na kraju bio odbačen poput krpe.
Novine su svoj članak drukčije intonirale. Ali, dopustimo si čitati između redaka i Ishmaela Beaha ne doživljujmo kao zanimljivu, novu igračku na medijskom polju, već kao čovjeka kojemu moramo dopustiti slobodu življenja. Pa prisjetimo se Hrvatske, BiH i ratova vođenih na njihovom ozemlju. Može i Hercegovačke banke. Činili su sve to u ime nekih viših stvari. Da povjerujemo!!!?
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 20. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net