Zarah Ghahramani – Robert Hillman, Le porte chiuse di Teheran, Sperling & Kupfer, Milano, 2008.
Prtljagu u ruke i pravac Zapad. Nije važno sviđa li ti se to ili ne, treba spašavati glavu.
Nešto slično dogodilo se Zarah Ghahramani. Studirala je na sveučilištu u Teheranu, a onda su je iznenada zaskočili na ulici dok se vraćala kući i strpali u zloglasnu iransku tamnicu Evin. Nakon toga napustila je svoju zemlju i dospjela u njihove ruke.
Dok sam čitao ovu knjigu, misli su mi neprestano letjele na hrvatski usud. Sve ostalo je isto, samo imena treba zamijeniti. Iran je nastao 1935. kao sluganski naziv za staru poznatu Perziju. Davno su tu zemlju zaposjeli Arapi sa svojom muslimanskom religijom, ali je ipak nisu uspjeli nadvladati. Službeni je jezik još perzijski ili farsi, mnogi nisu muslimani, a o Arapima da i ne govorimo. Zarah Ghahramani je kurda, kao i njezini roditelji. Kaže da pripada zaratustrističkoj religiji i da je liberalna kao i cijela njezina obitelj. Prije sadašnje vlasti otac joj je bio vojno lice pa sada mora živjeti povučeno da ne bi dospio u središte zanimanja. U kući se govori jedno, a na ulici drugo. Od malenih nogu Zarah uči taj dvostruki način življenja. To ju je i odvelo prema uličnim prosvjedima, istina nenasilnim, ali ipak prosvjedima. Kao da čitamo sagu o Hrvatskom proljeću 1971. Vremena se mijenjaju, dok oni uvijek ostaju isti.
Zarah teško podnosi tamnicu. Ne osjeća se revolucionarkom, hrabrom, tek je tražila slobodu, dopuštenje da može živjeti po onome što osjeća a ne po onome što kažu vjerske vođe mule. Ali to su za režim previše uznemirujući stavovi. Pitaju je s kim se sastajala, gdje joj je oružje, tko ih novčano podupire? Tek je na prvo pitanje mogla odgovoriti, ali nastoji to prikriti. Onda shvati da oni to već znaju, samo je iskušavaju i lome. U dodiru s ispitivačima i stražarima mora imati povez preko očiju. Shvaća da je samo predmet i ništa više. Smučilo joj se kada joj jedna od čuvarica nudi lezbijski odnos. Zbog protivljenja su je teško pretukli. Svojim savjetima pomaže joj uhićenik iznad njezine ćelije. Nikada mu nije vidjela lice, čula mu je samo glas kroz otvor za ventilaciju. Ne zna kako će se sve završiti, hoće li ikad vidjeti svoje najmilije i uspjeti sačuvati svoje lijepo lice. Kosu su joj već odrezali. Učinio joj je to veliki, debeli, ćelavi i smrdljivi ispitivač dok mu se jedanput protivila. Ona će narasti, ali što je sljedeće? Silovanje, drogiranje, unakaživanje? Jednoga dana nekamo je vode. Sva je prestrašena. Dovode je pred malu skupinu ljudi. Zapaža to jer su joj skinuli povez. Njezin ispitivač je tu. Ubrzo shvaća da je na nekakvom sudu. Osuđuju je na mjesec dana tamnice, a to je već odslužila, rekoše. Naravno, izgubila je i pravo na studiranje, kao i još neka druga prava. Jedan u skupini zahvaljuje ispitivaču. Na čemu? Uspijeva joj kroz mozak prostrujiti misao da se u sve svojim novcem najvjerojatnije umiješao njezin dečko Behman. Bio je vrlo bogat i družio se s utjecajnim ljudima, pazeći da ne pogriješi u nekom koraku. Njoj se takav život nije sviđao i u posljednje vrijeme preispitivala je smisao svoje zaljubljenosti u njega.
I tako, zahvaljujući potkupljivom društvu naša glavna junakinja izvuče živu glavu i dospije u ruke zapadnih, kažu, ćudorednih ljudi. Pomogoše joj ispričati svu ovu priču i još svoje ime pridružiše njezinom. Kao da su oni bili zatvoreni u Evinu! Ali, oni su sve napravili da knjiga izgleda što više zapadnjački, što više kao neka uspješnica. I to je ono najgore u njoj. I oni su prevarili Zarah, i kod njih je ona tek predmet. Samo, to je sada više u rukavicama, sluge iranskog režima rade puno sirovije. Ali koja razlika zovu li se »oni« jugoslaveni, komunisti, Iranci, demokrati, kad ti čupaju dušu i nastoje te uporabiti poput najobičnije krpe? Baš bi mi bilo drago nakon koju godinu čuti kako će Zarah tada razmišljati!
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 13. rujna 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net