Petar Janjić – Tromblon, Žedni krvi, gladni izdaje, Laurana, Zagreb, 2004.

»Pjevali smo borbene i domoljubne pjesme uvijek kad smo odlazili na borbene zadatke, kao kada bi obični ljudi odlazili u svatove.« (str. 44.)

»Vukovar su svi napadali. Vukovar su svi branili. Vukovar su svi i voljeli i mrzili. Vukovar su jedino svi iznevjerili i izdali osim nas jadnika koji bi, da treba, ponovo iste korake učinili ne razmišljajući niti trena.« (str. 262.)

Naveo sam ovih nekoliko rečenica da nas jednostavno ubace u duh knjige. Ona nije preuzetno pisana i nije ju pisao netko tko ima istančano čulo za riječ, jezik, pripovijedanje. Namjesto toga ona vrvi od potrage za istinom pa ma kakva bila. A ta istina je drijemala u piscu i nije se posebno isticala. Probudio ju je Domovinski rat i ona je odlučila obraniti svoje. Na kraju svega odlučila je obraniti to obranjeno. Protuslovlje? Ma, ne!

Hrvatski branitelji mnogo su se bolje snalazili u ratu nego li u miru. Ni Janjić nije bio iznimka. U ratu dobiva nadimak Tromblon i cijene ga čak i neprijatelji, a u miru ga guraju u stranu, »jer se ne zna naviknuti«, kažu oni. Ne ostaje im dužan. Bori se protiv njih iako ga to više boli nego ono što je proživio tijekom rata. Zanosi su došli na kušnju. Treba biti tvrđi nego kad se vojevalo. Tada su te zbog zanosa tapšali, sada zbog toga od tebe okreću glavu.

Janjić je opisu Domovinskog rata prišao subjektivno, što ne znači da je to nedostatak ove knjige. Subjektivnost je radije njezina kakvoća. Imamo prilike saznati o ratu iznutra, od djelatnog sudionika, onoga s prve crte gdje smrt i život igraju varljivo kolo. Čak i onda kada se s njim ne bismo do kraja složili, ne možemo na sve odmahnuti rukom. Njegovo bojno djelovanje zacijelo je prijeporno samo za Haški sud ali ne i za hrvatski narod. O političkim ocjenama dalo bi se pričati, ali i to je dokaz razmišljanja jednog uzornog vukovarskog bojovnika. Događaji su nosili previše lica da bi se u čitavoj gužvi tako lako moglo razaznati koje je od tih lica pravo. Nose ih, na žalost, i danas. Oni iz zavjetrine guraju se u prve redove, a Janjiću i sličnima namjenjuju zaborav. Ta kako bismo inače ušli u Z. Balkan ili neka druga udruženja, tako draga našim odnarođenim pojedincima.

Priča se naglo zaoštrava Janjićevim ranjavanjem i kasnijim zarobljavanjem. Treba zaista imati jak želudac pa ustrajati u čitanju tih dijelova knjige. Trenutni pobjednici divlje su slavili svoju Pirovu pobjedu. Na razne načine tjelesno su lomili zarobljene branitelje želeći ih slomiti i duhovno. Međutim, to im nije uspijevalo. U djelima branitelja ležao je smisao i to ih je iznutra grijalo.

Uz one rečenice na početku istakao bih još nešto. Janjić spašava ranjenog neprijateljskog vojnika (str. 125. – 126.). Idući na razmjenu nosi sa sobom krunice napravljene u logoru u Sremskoj Mitrovici, iako je svjestan da bi ga to moglo skupo stajati ako bude otkriven (str. 217.). Dva su ovo događaja koja su njemu i ostalim bojovnicima davali snagu u teškim časovima. Čuvali su ih od mržnje, uništenja i pretvarali ih u pobjednike i onda kada su bili u zarobljeništvu.

Janjić je bez suvišne osjećajnosti i bojovnički nepokolebljivo opisao težinu slavne bitke za Vukovar. Duhom pisanja bliz mu je Ivica Đovani Matešić – Jeremija. To je ono hrvatsko ratno pismo koje u isto vrijeme svjedoči i budi nadu. Nema ispraznog hvaljenja prijeđenim ratnim putom, već je u potki krik protiv nepravde koja se još događa. Taj krik ne da hrvatskom narodu uljuljkati se u misao da je sve iza nas. Još nas mnogo pobjeda čeka na našem zajedničkom putu. A za to je najprije potrebno, poput Janjića, pogledati istini u oči.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 17. travnja 2006., 21.00 – 21.45